Uprkos tome što se izbori u Crnoj Gori, bilo parlamentarni bilo lokalni, u posljednje četiri godine održavaju pod znatnim uticajem srbijanskih medija i SPC-a, vladajuće stranke na prošlonedjeljnim vanrednim izborima u Podgorici i redovnim u Kotoru bilježe pad povjerenja biračkoga tijela te jačanje proevropskih suverenističkih stranaka. O izborima za Portal hrvatskog kulturnog viječa govorio je dr. sc. Saša Mrduljaš, politički analitičar vrlo upućen u crnogorske političke prilike.
Što su pokazali rezultati posljednjih lokalnih izbora u Podgorici i Kotoru, je li ideja suverene evropske i nezavisne Crne Gore među građanima još dovoljno snažna ili ju je još više marginalizirao „srpski svet“?
Pa, dobro, ideja suverene i nezavisne Crne Gore nije nikada ni „umrla“ pa jasno da ne može ni u ovim uslovima određenim postojanjem međunarodno priznate države Crne Gore, članice UN-a i NATO saveza. Držim da čak ni sam pad DPS-a i njemu bliskih stranaka s vlasti 2020. ne treba dovoditi u kontekst slabljenja crnogorske državotvorne ideje već zasićenosti biračkoga tijela DPS-om i određenom identitetnom konfuzijom. Ona postoji u Crnoj Gori, ali ipak ne u takvoj formi koja bi omogućila olako dovođenje u pitanje njene državnosti. Sad je, kako izgleda, posrijedi proces jačanja DPS-a i drugih u crnogorskom nacionalnom smislu profiliranijih stranaka, što se vidi iz rezultata izbora u Podgorici i Kotoru. Do toga dolazi nakon što je dio glasačkoga tijela uvidio da DPS-u i navedenim strankama nije ponuđena odgovarajuća alternativa.
Znači li to drukčije rečeno da su građani na neki način postali svjesni da se iza obračuna s DPS-om zapravo skriva institucionalno razaranje države, crnogorskih vrijednosti, kulture, CPC-a, u konačnici – vrlo krhke ekonomije?
Do pada DPS-a 2020. došlo je stoga što je dio suverenistički opredijeljenoga glasačkoga tijela, upravo zbog spomenute zasićenosti vladavinom te stranke izabrao druge političke opcije. Takve za koje se ne može reći da su otvoreno protiv državnosti Crne Gore, ali koje su iznimno fleksibilne prema anticrnogorskom djelovanju promotora „srpskoga sveta“. Taj dio glasača lakše će osvijestiti što se događa. Unutar onog pak korpusa koji je na referendumu 2006. bio protiv crnogorske neovisnosti (45 posto građana) jedan će dio s vremenom ipak steći dovoljnu razinu crnogorske nacionalno-državotvorne svijesti. Drugi će dio, kako izgleda, trajno ostati poistovjećen s politikom Beograda prema Crnoj Gori priželjkujući u osnovi njeno utapanje u okvire Srbije.
Ko bi po Vašem mišljenju mogao formirati vlast u dvama važnim gradskim središtima – stranke proevropske, prozapadne orijentacije ili one „svetosavske“, koje Crnu Goru žele vratiti pod potpunu vlast Beograda?
Sad je to još teško reći jer niko nema dovoljnu većinu da konstituira vlast sukladnu vlastitim prioritetima. No uz adekvatan mig sa Zapada, takav kojim bi se u Crnoj Gori podstaklo formiranje novih koalicija, sigurno je da bi i u samoj Podgorici i u Kotoru vlast mogle preuzeti prozapadne stranke.
Smatrate li da bi time bio završen pokušaj pretvaranja Crne Gore u Bjelorusiju, a građani okrenuli leđa tom konceptu?
Mislim da u kontekstu protekloga razdoblja nije ni postojala šansa za pretvaranje Crne Gore u Bjelorusiju niti da će postojati. Meni je jasno da nacionalno svjesnim Crnogorcima izuzetno teško pada ovo razdoblje, no njih u Crnoj Gori nije malo i nikad nisam sumnjao u njihovu sposobnost, posebno uz sudjelovanje manjinskih naroda, da odbrane pozicije Crne Gore i crnogorstva. I siguran sam da će njihove pozicije s vremenom jačati, a time i kapacitet Crne Gore da se riješi tereta „srpskoga sveta“.
Dolazak srpskoga patrijarha u Bijelu i izjava o hiljadugodišnjoj prisutnosti Srba na Mediteranu, prisvajanje tamošnjega hrama kao srpskoga, na dan lokalnih izbora, koliko je vjerski, odnosno politički čin? Po svemu, vodstvo SPC-a ne odustaje od svojih ciljeva. Može li suverena država tolerirati takvo ponašanje?
SPC je glavni instrument posredstvom koga promotori srpske velikodržavne ideje pokušavaju rastvoriti državno tkivo Crne Gore i nacionalno crnogorstvo. I to će raditi dokle god mogu. Činjenica je da se tim djelovanjem uspjelo podvojiti pravoslavni korpus u Crnoj Gori te u tim uslovima nije jednostavno dokinuti destruktivno djelovanje SPC-a. Iz jednostavnoga razloga što je, slikovito govoreći, SPC „omađijala“ znatan dio populacije koji je spreman suprotstaviti se i državi ako ju pokuša obuzdati. No s vremenom će se mijenjati odnosi, a time i pozicija SPC-a u Crnoj Gori.
Crnogorski mediji zabilježili su znatan broj „izbornih turista“ iz Srbije i Republike Srpske na dan izbora. Je li riječ o nekom novom fenomenu, od parlamentarnih izbora 2020., ili je to praksa otprije?
Za vladavine DPS-a takva praksa baš i nije bila moguća, barem ne u znatnijoj mjeri. Dakle, ona je u opticaju od 2020. i, kako izgleda, s vremenom stiče sve uočljiviju formu.
U Crnoj Gori znatne su primjedbe suverenističkih predstavnika na nezainteresirano ponašanje EU-a i prilikom posljednjih lokalnih izbora. Jesu li takve primjedbe utemeljene?
Mislim da su te primjedbe opravdane kao i uopšteno primjedbe koje se odnose na odnos Zapada prema Crnoj Gori u posljednje četiri godine. S te zapadne strane najčešće se pristupa činovnički, s izlizanim floskulama, bez dubljega razaznavanja procesa koji se događaju u Crnoj Gori, onoga što oni uzrokuju ili mogu uzrokovati. I taj pristup nije dobar. Ne zbog toga što Crnoj Gori prijeti da sjutra propadne, postane srpskom provincijom i ruskom lukom na Jadranu. Nije dobar stoga što je očigledno da se sa srpsko-ruskih pozicija djeluje na urušavanju crnogorskoga društva, na njegovoj polarizaciji, što može biti uvod u oštrije i to instrumentalizirane sukobe.
Postavljanjem novoga američkoga izaslanika za zapadni Balkan Alexandera Kasanofa, može li se očekivati drukčije stajalište SAD-a prema Crnoj Gori, ili će biti i dalje prepuštena sve jačemu rusko-srpskomu uticaju?
Ne znam, vidjećemo. Određeni podaci u biografiji i političkom djelovanju Alexandera Kasanofa sugerišu da ne bi trebao biti popustljiv prema uticaju o kojem govorite, no na temelju njih je teško prognozirati daljnji karakter američke politike prema zapadnom Balkanu.
Aktualna crnogorska Vlada dopustila je u Berancima gradnju spomenika bivšemu crnogorsko-primorskomu mitropolitu Amfilohiju. Što bi na simboličkoj i političkoj razni to moglo značiti za Crnu Goru?
S jedne strane, taj spomenik podižu oni koji su se trajno priklonili Beogradu i djeluju sukladno njegovim očekivanjima. Dakle, u osnovi se podiže kao simbol srpstva u Crnoj Gori. No mitropolitu Amfilohiju su promotori srpske velikodržavne ideje štošta zamjerali u vođenju SPC-a u Crnoj Gori. Pa i to da ju je u bitnome osamostalio. Uzimajući te kritike u obzir, zatim garnituru koja ga je naslijedila i koja je potpuno podložna Beogradu te na kraju činjenicu promjenjivosti crnogorskih političkih prilika – tko zna. Možda za pedesetak godina mitropolit Amfilohije, barem za jedan dio crnogorskoga društva bude simbolom crnogorstva.
Hrvatska je građanska inicijativa osvojila u Kotoru jedan mandat. Kakvo je značenje toga mandata?
Pa važno je da Hrvati u Kotoru imaju taj jedan mandat od ukupno trideset i tri, odnosno da se čuje njihov glas kao Hrvata. No u opštini Kotor, što nacionalno izjašnjenih što neizjašnjenih Hrvata ima oko 12-15 posto od ukupnog stanovništva te bi u normalnijim okolnostima Hrvatska građanska inicijativa mogla računati i s 3-4 poslanika.
Prate li hrvatski mediji dovoljno političke procese u Crnoj Gori, drukčije, daje li Hrvatska, kao članica EU-a dovoljno prostora za afirmaciju proevropskih snaga Crne Gore, ili zapravo sve ograničavaju zamrznuti odnosi s aktualnom političkom garniturom, koja je marioneta velikosrpske politike?
Hrvatska bi mnogo više mogla i trebala učiniti za afirmaciju suverenističkih, proevropskih snaga u Crnoj Gori. Crna Gora podijeljena je na prosrpski i na taj nacionalno-crnogorski blok. Srbija ulaže znatna sredstva u „svoj“ blok, primarno rukovođena interesima koje smatra strateškim. A ti su da preko teritorija Crne Gore osigura izlaz na Jadran i logističku podršku istočnom dijelu Republike Srpske do njenog eventualnog pripajanja. Time bi se Srbija iznova našla u zaleđu Dubrovnika. Valjda je strateški cilj Hrvatske da se to ne dogodi, a samim tim valjda joj je strateški cilj snažna i stabilna Crna Gora. Pa koliko u tom smislu Hrvatska, konkretno u odnosu na Srbiju, ulaže u Crnu Goru? Neprimjereno malo!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR