Već gotovo dva puna mjeseca traju do sada najozbiljniji protesti protiv vladavine srpskog autokrate Aleksandra Vučića. U Beogradu i Novom Sadu, ali i u nekim drugim većim gradovima Srbije, traje masovni studentski i srednjoškolski bunt, koji se širi i ne nazire mu se kraj, piše Jutarnji list.
Prvi put režim pokazuje određenu nervozu, a neizvjesnost se povećava. Puno toga je na stolu. Ova ozbiljna pobuna mogla bi da rezultira mogućim padom Aleksandra Vučića. Neki, poput urednika u listu Radar Zorana Preradovića, čak govore da Vučića čekaju samo dva scenarija - bijeg iz zemlje ili dugogodišnja robija. Utisak je da sve ide prema kraju dugogodišnje Vučićeve vladavine, no list podsjeća da se sličan studentski štrajk dešavao i 1996./97. protiv Slobodana Miloševića, pa se on na vlasti održao sve do 2000.
Stoga ovu pobunu prate i klica straha od neuspjeha i pitanje - što ako ne dođe do njegova pada ili neke suštinske političke promjene? Što će biti ako Vučić ispliva iz ovoga? Bivši ambasador SAD Vilijam Montgomeri, koji je na dužnosti bio u vrijeme Miloševićevog sloma, nedavno kazao da uprkos činjenici da je "cijeli Balkan nestabilan" Vašingtonu "nije u interesu rušenje sadašnjeg režima Aleksandra Vučića", a ni u Briselu, kako je napisao dopisnik Jutarnjeg lista Augustin Palokaj, nijesu skloni tom rješenju.
No sadašnja situacija u Srbiji je prilično uznemirujuća i destabilizirajuća jer ne zna se na što je Vučić spreman i sposoban, koja je stvarna politička snaga i kakva je moć studenata, što oni zbilja žele, koji su njihovi stvarni ciljevi i, možda najvažnije, što može i kakve su energija i prozračnost srpske opozicije.
Naime, proteste nakon strašne tragedije u Novom Sadu, kada je u padu nadstrešnice poginulo 15 ljudi, a koja je i bila "inicijalna kapisla" za sve nagomilano nezadovoljstvo Vučićevom režimom, pokrenula je srpska opozicija. No tada se Vučić nije puno uzbuđivao jer je tokom svoje 12-godišnje vladavine uglavnom uspijevao da eutanazira opoziciju, da je usitni, a dio povremeno i pokupovati.
No sada su ulogu protivnika preuzeli studenti, što mijenja stvar, a opozicija je prvo vrijeme stajala po strani, ali sada i ona, čini se, želi na tom masovnom revoltu da profitira. Vučić je sa svojim mučeništvom, medijskom kontrolom i koruptivno-stranačkim mehanizmom i kontrolom institucija dosadio mnogima u Srbiji - i bogu i đavolu - ali koliko je "dosadio" svojom politikom koja izaziva nelagodu u okruženju? Može li ovakav studentski protest, koji za sada želi ostati izvan političko-stranačkog uticaja, napraviti uspjeh, pita Jutarnji list.
Takav "nestranačko-nepolitički" stav s jedne strane je i prednost (Vučića to zbunjuje, plaši i može ga, konačno, pomesti), ali je ujedno ili istovremeno i nedostatak - jer nema jasne političke zahtjeve ili ciljeve, pa Vučiću to ide u prilog.
Možda je ova pobuna najsličnija onoj protiv Čaušeskua; glavno je bilo srušiti njega, a malo ko je razmišljao što potom. Studentskim protestima nedostaje "politička artikulacija", smatra i politolog Bojan Klačar iz beogradskog Centra za slobodne izbore i demokraciju.
"Protesti su doveli do snažne homogenizacije učesnika, ali ne i do političke artikulacije koja bi rezultirala jačanjem opozicije ili njihovim većim rejtinzima. Da bi se mijenjali odnosi između stranaka, neophodno je da se društveni potresi, a to su protesti, politički artikulišu i registriruju u radu političkih organizacija", zaključuje Klačar.
Doduše, institucionalizovali su se i protesti "Jedan od 5 miliona" i "Srbija protiv nasilja", ali se nisu profilisali ni pozicionirali.
Predsjednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović za N1 kaže da "studentska neposlušnost mora dobiti politički epilog".
Drugačije ne može ni biti jer u protivnom će se, kao i prethodne pobune, razvodniti i ugušiti. Jedno od važnih pitanja ovih protesta je i to hoće li oni iznjedriti nove snage na srpskoj političkoj sceni i koliko će one biti alternativa trenutnoj politici, jer za sada se "politički stavovi" studenata ne znaju, osim toga da, pojednostavljeno, žele odlazak Vučića.
Studenti koji su u blokadi, navodi u svom komentaru N1, za sada ne žele razgovarati s političarima. Oni se obraćaju institucijama i traže od njih da rade ono za što su nadležne. No koliko to može trajati i izdržati? Isto tako opozicija, koja se želi ukrcati na studentski voz dok nije kasno, za sada ima tek prijedlog prijevremenih izbora ili sve glasnije traži prijelaznu vladu.
No, šta opozicija u Srbiji može i šta zastupa?
Apsurdnost srpske političke scene u ovom trenutku pokazuje i činjenica da nakon gotovo dva mjeseca protesta i stotina hiljada ljudi na ulicama Beograda i Novog Sada koji viču "Vučiću, odlazi" njegov rejting ne opada. Prema pisanju beogradskog lista Danas, uprkos opštenarodnoj pobuni Vučiću rejting ne pada, a opoziciji ne raste. On i dalje ima podršku od oko 63 posto!
Jedan od razloga je da Vučić kontroliše praktično cijeli medijski prostor u Srbiji (on sam je tokom godine samo na televizijama imao 325 nastupa), provincija je uglavnom njegova, a evo ne bi ga mijenjali ni "međunarodni faktori".
Dodatni razlog je da se velika većina opozicije u glavnim političkim stvarima ne razlikuje od njega ili vrlo diskretno govori o važnim političkim temama. Svi su taoci i Kosova, Republike Srpske, odnosa prema genocidu u Srebrenici, "progonu Srba u regiji", odnosa prema Rusiji (sankcije) ili NATO-u.
To su teme s kojima Vučić u šahu drži najveći dio ne samo političke scene nego i srpske javnosti, koja zapravo ne zna dati jasan odgovor na ta pitanja, nego se vrti u začaranom krugu ili čak često želi biti radikalnija od Vučića i optuživati ga da je on "izdao srpske nacionalne interese", iako sama ne daje konkretne odgovore kako bi ona riješila te izazove.
Uglavnom se sve svodi na načelne stavove, recimo o članstvu u EU, koje konačno verbalizuje i Vučić. Problem je da velika većina opozicije (parlamentarne) skriva svoje stavove o tim pitanjima ili čak optužuje Vučića da je u pogledu njih premekan. To je ono što zabrinjava ako bi došlo do novih izbora ili Vučićevog pada jer je pitanje što bi se u srpskoj politici promijenilo osim što više ne bi bilo Vučića s njegovom nacionalističko-autoritarnom agendom.
Kada je, recimo, u pitanju bila Rezolucija o genocidu o Srebrenici, opozicija ju je takođe definisala kao "antisrpsku" i kao "poraz Srbije". Pokret Srbija na Zapadu, koji je jasno kazao da je u Srebrenici počinjen genocid, na izborima je dobio 0,2 posto glasova.
Oni koji nude alternativnu politiku su na marginama margine srpske politike, pa je zanimljivo vidjeti može li iz studentske pobune izaći neko ko će na političku scenu donijeti drugačije razmišljanje. Isto tako, može li neko iz redova SNS-a, dakle "mangup u vlastitim redovima", nešto učiniti? Ima li na vidiku neki srpski Peter Mađar ili Jon Ilijesku jer evidentno je da trenutno na horizontu nema nikog kalibra Zorana Đinđića, nekog otvoreno i bez ostatka proevropskog političara, kao recimo u Gruziji ili Moldaviji?
Mnogi smatraju da studentski otpor neće dati rezultat dok se na protestima ne pojave zastave EU i otvoreni proevropski zahtjevi jer sve ovo moglo bi se jednostavno ispuvati, kao protesti iz 1996. koji ipak jesu iznjedrili jednu strukturu koja je naslijedila Miloševića i pokrenula reforme.
Prema bivšem funkcioneru DS-a Goranu Ješiću, koji se sada, kaže, ponovo aktivira u politici, prijelazna vlada s tačnim zadacima i oročenim mandatom je jedini način da se izađe iz krize. Ali on napominje da se mora usaglasiti način na koji bi se do nje došlo i je li to prihvatljivo za one koji su podigli bunt - studente, navodi nova.rs.
Da je Vučić zarobio Srbiju svjedoči i reakcija srpske opozicije, koja je ostala na njegovom tragu. Dragan Đilas tako smatra da je Rezolucija negativna; za bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića "Rezolucija nema potreban legitimitet"; a za predsjednika Nove demokratske stranke Srbije Miloša Jovanovića Rezolucija je "pokušaj da se laž pretvori u istinu i time ponizi srpski narod, ugrozi opstanak Republike Srpske i potvrdi zapadno viđenje jugoslovenske krize, po kojem su Srbi najveći krivci za rat". Jovanović čak ide i dalje pa, prenosi Danas, kaže da Srbija ne smije uvesti sankcije Rusiji "jer bi to bilo suprotno našim vitalnim nacionalnim interesima od Kosova, preko položaja srpskog naroda u Crnoj Gori, do Republike Srpske".
I to je najveći problem srpske opozicije koja se u mnogim suštinskim pitanjima ne razlikuje puno od Vučića ili ne znamo kakav je njen stav o projektu, recimo, "srpskog sveta". Najjača opcija na opozicionoj sceni je Stranka slobode i pravde (SSP) tajkuna Dragana Đilasa, mada je njegova najisturenija i trenutno najpoznatija političarka Marinika Tepić, koja je u Novom Sadu predvodila proteste, čak svojedobno išla i na štrajk glađu, koji se ugasio sam od sebe.
No s obzirom na to da je ona etnička Rumunka, to su prorežimski mediji i propagandisti nastojali iskoristiti protiv nje. Vučić je lično morao intervenisati da je ne napadaju na taj način. No Đilas ne uživa veliku popularnost jer je tajkun, a i režimski mehanizam ga godinama satanizuje, ali su i njegovi stavovi o nekim krucijalnim pitanjima slični vladajućima. Recimo, i on je za Rezoluciju o Srebrenici kazao da je "zaista loša i izazvat će tenzije u regionu", a gostujući svojevremeno na RTS-u naveo je da njegova koalicija nije za priznanje nezavisnosti Kosova.
- Kada budemo pobijedili na izborima i kada dobijemo na papiru što je potpisano i što stoji u Ohridskom sporazumu, onda ćemo se pozabaviti time i o tome će odlučivati Ustavni sud - rekao je Đilas. Slično je i s odnosom prema NATO-u. Srbija po njemu treba da slijedi primjer Austrije kao vojno neutralne zemlje koja nije članica NATO-a.
Srbiji je potrebna opozicija "drugog kalibra", ona koja će definisati svoje stavove o regionu, prestati s politikom "srpskog sveta" i svojatanjem "tuđih teritorija". Problematičan je i odnos većine opozicije prema ratovima iz devedesetih, pa recimo Zdravko Ponoš za ratnog zločinca Ratka Mladića u televizijskoj emisiji Nove S kaže:
"Upoznao sam ga na početku rata u Kninu, on jest bio dobar oficir. On je preduzimao briljantne vojne akcije u toku rata. Taj čovjek je uradio mnogo kvalitetnih vojničkih stvari, da to nije urađeno, danas ne bi bilo Republike Srpske".
U ovom preslaganju na srpskoj političkoj sceni zanimljiva je i pozicija postmiloševićevske Socijalističke parije, koja je praktički na i u vlasti već preko 35 godina. Beogradski mediji navode da se osjeća da bi se SPS želio "bataliti" sadašnjeg Vučićeva bremena, između ostalog da bi "bezecovao" svoje mjesto u nekoj nadolazećoj vlasti.
Tako Branko Ružić predvodi opoziciju unutar stranke i radi o glavi Ivici Dačiću, koji ima sve manji uticaj, a Ružić bi, piše Danas, mogao biti "prihvatljiv nekoj novoj vladajućoj strukturi". Doduše, na protetima se pohvaljuju i neke poznate javne ličnosti, poput glumaca (Svetlana Bojković, Nikola Kojo, Dragan Bjelogrlić, Zoran Kesić) ili sportista (Novak Đoković ili atletičarka Ivana Španović). Podršku daje velik broj glumaca beogradskih pozorišta, koji uz burne aplauze na scenu izlaze sa simbolom protesta, okrvavljenim dlanovima, ali teško da bi se među njima našao neko ko bi bio predvodnik istinske političke borbe, osim da daje aktivnu podršku kao što je u vrijeme Slobodana Miloševića recimo bio glumac Branislav Lečić.
No to ipak svjedoči da se protesti širi, ali koliko će trajati i s kakvim završetkom, ipak se ne može da prognozira. Milošević je uspijevao da se održava mada je stalno imao pobunu pod prozorima i neuporedivo jaču opoziciju nego što je ima Vučić, ali smo isto tako svjedoci da se stvari mogu mijenjati u nekoliko sati i lako može doći do sloma preko noći. Srbija svakako u 2025. ulazi s puno briga i neizvjesnosti, ali uz puno nade i želje za promjenom - Vučića.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR