Nekoliko sekundi čiste panike, opšteg haosa i straha.
Sjećanje se giba i mijenja pod pritiskom naknadnih informacija i objašnjenja.
Par scena ostaje utisnuto.
Subota, 15. mart, prošlo je sedam uveče.
Pokušavam da uhvatim par kadrova kod Studentskog kulturnog centra, na uglu ulica Kralja Milana i Resavske, okružena ljudima koji 15-minutnom tišinom odaju počast stradalima u padu nadstrešnice u Novom Sadu tokom velikog protesta.
Ni od kuda zvuk. Kao da se kola u punoj brzini spuštaju niz Resavsku. Ali iz daljine.
Hitna pomoć, prva pomisao.
Nije, nema sirene. Neko se zaletio autom, sljedeća.
Vidim par ljudi ispred mene kako šire ruke i sklanjaju okupljene sa ulice. Svi se instinktivno pomjeraju ka trotoaru.
Mnogo nas je i nemoguće je napraviti korak. Uplašila sam se.
Okrećem se ka žutoj zgradi Studentskog kulturnog centra – od nje me dijeli tek nekoliko metara.
Masa me nosi na trenutak, ali se penjem na uzvišenje kod SKC-a, gdje ima još ljudi koji stoje.
Samo da ne ostanem bez patike, jedino je o čemu razmišljam dok psujem i guram nogu tako da je nekako zadržim.
Šta se desilo, pita me žene koja stoji na uzvišenju pored SKC-a.
Širim ruke i jedino što mogu da izgovorim je: „Pojma nemam“.
Posle više medijskih objava i postova na društvenim mrežama da je tokom 15-minutne tišine upotrebljen zvučni top, Ministarstvo unutrašnjih poslova demantovalo je da koristilo to oružje.
„Korišćenje tog zvučnog oružja nije u skladu sa zakonom“, naveo je MUP za televiziju N1.
Pojedine nevladine organizacije, poput Beogradskog centra za ljudska prava, pozvale su da im se jave ljude koji su bili „u momentu ispaljivanja takozvanog zvučnog udara tokom 15 minuta tišine i koji su pretrpjeli bilo kakve povrede“.
Jedini simptom koji sam sinoć imala kada sam legla u krevet bilo je zviždanje u ušima i odjekivanje povika „Pumpaj“. Dešavalo mi se i ranije.
Petnaestominutna tišina 15. marta u Beogradu nije bila kao ostale i prije opšte panike.
Bar ne na mjestu na kome sam ja stajala.
Dok su ljudi na prethodnim skupovima odavali poštu stradalima, imala sam utisak da se svi u istom trenutku utapaju u opšte bezglasje da bi iz njega izronili posle 15 minuta uz buku i pištaljke.
Sinoć, u Kralja Milana do mene su na momente dopirali povici iz daleka. Zvučali su agresivno.
Jedan motorista je pokušavao da prođe kroz kolonu dok su okupljeni vikali na njega da ugasi motor i stane.
Bilo je nervoze. Jedan momak je sjeo na zemlju. Ne znam šta se sa njim desilo kada je počelo opšte bjžanje.
Stotine su se žurno spuštale iz Resavske ka Nemanjinoj i dalje ka Željezničkoj stanici.
Kolege Jelena Subin i Predrag Vujić u međuvremenu su javili da su se oglasili studenti – skidaju redarske prsluke, desilo se nasilje i ovo više nije njihov protest, povlače se na fakultete.
Stižu i vijesti o sukobima kod Pionirskog parka, gdje je bila grupa koja sebe naziva Studenti 2.0.
Ispred Ekonomskog fakulteta studentkinja sa megafona poziva kolege da uđu u dvorište i zgradu.
Prvo pokažite indeks, govori.
Nastavljam ka Brankovom mostu, tamo se srećem sa koleginicom Jelenom, ali i stotinama drugih koji u isto vrijeme žele da stignu na drugu stranu rijeke.
Ako na mostu krene stampedo, samo u Savu da skačemo, pomišljamo u istom trenutku i vraćamo se nazad da preko drugog mosta Gazele, dođemo do Novog Beograda.
Naredna tri sata pješačim ka Zemunu.
„Bukvalno sve koje znam su otišli na protest. Obično ljudi traže izgovore. Sad su svi krenuli“, čujemo devojku kako govori muškarcu pored sebe dok me zaobilaze.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR