Članica britanskog Doma lordova Arminka Helić, koja je obavljala funkciju specijalne savjetnice britanskog ministra vanjskih poslova Viljama Hejga od 2010. do 2014. u autorskom tekstu za Politico ocijenila je da je Zapadni Balkan dugo bio poligon za testiranje u Evropi, ali da bi danas mogao postati region u kojem će Evropa redefinisati sebe.
Zapadni Balkan je dugo bio shvatan kao problematično dvorište Evrope. Izvor nestabilnosti i konflikata, zapostavljen uz kombinaciju podcjenjivanja i fatalizma. Gledajući u prošlost, kancelar Oto von Bizmark izjavio je: „Balkan nije vrijedan života nijednog pomeranskog grenadira“. Britanski lord Salisburi je ponovio sličan stav, rekavši: „Nikada nećete riješiti Istočno pitanje… jedino što možete da uradite je da ga ne pogoršate“. Takvi stavovi oblikovali su politiku tokom jednog vijeka, sve dok krvavi ratovi devedesetih nisu pokazali smrtonosnu cijenu indiferentnosti.
Međutim, uprkos svojoj prošlosti, ovaj region ostaje strateški vitalan — geopolitičko područje na kojem Rusija i Kina vode borbu za uticaj, i tranzitni koridor za ilegalnu migraciju, krijumčarenje oružja i organizovani kriminal. A sada, kako se Evropa suočava sa najneizvjesnijim periodom od Hladnog rata, možda čak i od Drugog svjetskog rata, ovaj često omalovažavani region mogao bi postati razlog za jedinstvo.
Istina je da Zapadni Balkan nudi poligon za izgradnju samouvjerenije i efikasnije evropske odbrambene politike — naročito, ako bi blok mogao da djeluje zajedno da spriječi novu krizu u Bosni i Hercegovini.
Napetosti u Bosni su drastično eskalirale nakon prošlomjesečne presude predsjedniku bosanskih Srba Miloradu Dodiku od strane Suda BiH, što je rezultiralo jednogodišnjom zatvorskom kaznom i šestogodišnjom zabranom obavljanja javnih funkcija.
Međutim, dok je presuda zemlju gurnula u najveću opasnost od 1995. godine, iznenađujuće, njene državne institucije su zadržale smirenost, prkoseći očekivanjima o fatalnoj krizi.
U međuvremenu, Dodik — koji je posljednjih 18 godina aktivno radio protiv bosanskih državnih institucija, uz podršku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijera Mađarske Viktora Orbana — prijeti da će zadati posljednji udarac separatizma na teško stečena postignuća BiH. No, dok se nadao da će američki predsjednik Donald Tramp podržati njegove ambicije, te nade su do sada bile pogrešne.
Američki ministar spoljnih poslova Marko Rubio uništio je Dodikove separatističke snove, poručivši: „Djelovanja predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika podrivaju institucije Bosne i Hercegovine i prijete njenoj sigurnosti i stabilnosti. Naša zemlja ohrabruje političke lidere u Bosni i Hercegovini da se upuste u konstruktivan dijalog. Pozivamo naše partnere da se suprotstave ovom opasnom i destabilizujućem ponašanju“.
Nakon toga uslijedile su snažne riječi iz Londona, Berlina, Brisela, Pariza, Rima i Madrida. A tokom posjete Bosni ove sedmice, generalni sekretar NATO-a Mark Rute je ponovo potvrdio opredjeljenje saveza za teritorijalni integritet zemlje.
Iako su čvrste međunarodne izjave pomogle da se situacija stabilizuje, same riječi nijesu dovoljne da se suprotstave stalnom riziku za mir i sigurnost, posebno imajući u vidu širu regionalnu sliku.
U Beogradu, Vučić se suočava s rastućom unutrašnjom opozicijom, jer studenti predvođeni protestima protiv korupcije i neodgovornog upravljanja traju sa iznenađujućom upornošću već mjesecima. Suočen s ovim domaćim izazovom, mogao bi pribjeći stvaranju spoljnog kriza, potencijalno u Bosni, kako bi skrenuo pažnju i ojačao svoju poziciju — potez koji bi se slagao sa njegovom ekspanzionističkom strategijom „Srpskog sveta“ za ujedinjenje svih Srba u jednoj državi.
Dalje, Kremlj i dalje koristi podjele, gledajući na Zapadni Balkan kao plodno tlo za haos. Od Moldavije i Gruzije do Krima i, na kraju, cijele Ukrajine, Rusija je iskoristila nedovoljnu pažnju Zapada i oklijevanje na svakom koraku.
Evropa mora pažljivo upravljati ovom delikatnom situacijom. Bilo da dolazi iz Moskve, Budimpešte ili Beograda, autokrate se više boje unutrašnje opozicije nego spoljnog pritiska, a otpornost studentskih demonstranata u Srbiji pokazuje da nacionalistički revizionizam nije neizbježan. Otpornost protiv autoritarne vlasti raste čak i unutar same Srbije.
Stoga, Zapadni Balkan sada nudi priliku za Evropu da preokrene svoj reakcioni obrazac kroz strategiju odvraćanja, snage i principijelnog angažovanja. Ovaj pristup treba da se vodi uz nekoliko jasnih principa: Granice moraju ostati neprikosnovene; nasilje mora biti obeshrabreno, demokratske institucije moraju biti ojačane i revizionistima ne treba dozvoliti da diktiraju budućnost regiona.
U Bosni, posebno, Evropa ima potrebne alate za to: Evropske snage u Bosni i Hercegovini (EUFOR), NATO štab u Sarajevu, Kancelarija visokog predstavnika i Berlin proces su svi prisutni, ali mora se prikazati politička volja da ih efikasno koristi. Najava dodatnih 400 EUFOR trupa, koje su sada skoro potpuno raspoređene, dobar je početak.
Takođe, BiH bi mogla dobiti sigurnosnu garanciju. Prekid stalnih rasprava o granicama bi koristio demokratiji u Bosni i njenim susjedima — Srbiji, pa čak i Hrvatskoj — koja često pati zbog zaštite „njihovog naroda“ u susjednoj državi.
Decenijama je Vašington pozivao Evropu da preuzme „odgovornost“ za Zapadni Balkan. Sa spoljnim prijetnjama koje rastu na više frontova i Ukrajinom koja se bori za opstanak, region sada predstavlja kritičnu priliku za Evropu da konačno preuzme stratešku inicijativu i pokaže istinsko liderstvo — i to ne samo kroz okvir proširenja.
Proaktivni pristup BiH, posebno, mogao bi biti signal da Evropa više nije zadovoljna da samo reaguje, već je spremna oblikovati događaje — upravo onaj stav usmjeren naprijed koji je potreban u ovom novom dobu velike konkurencije velikih sila. A uspjeh ovdje pokazao bi sposobnost bloka da brani svoje temeljne principe, očuva decenije mukotrpne izgradnje mira i ponovo potvrdi uticaj u regionu koji je ključan za njegove bezbjednosne interese.
Zapadni Balkan je dugo bio poligon za testiranje Evrope. Danas, mogao bi postati region u kojem Evropa redefiniše sebe — ne kao slabu i podijeljenu, već kao jaku, sposobnu i spremnu da vodi.
Tiho se šapće, ali spašavanjem Bosne, Evropa bi mogla spasiti i sebe.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR