ROVAČKA REPUBLIKA (19) Odlazi Ivan Bulatović, dolazi Petko Miletić, ostaje - Rovačka republika

Nastavak feljtona Antene M

Piše: Vladimir Jovanović

„Vojska [Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – KSHS] je udarila od tri pravca: od Kolašina, Podgorice i Nikšića, borba je sa svih strana otpočela, ali tako jako da su svaki kamen u plamenu zalili čelikom i olovom”, izvještava major Ivan Bulatović. U „Relaciji za USTANAK BATALIONA ROVAČKOGA ZA ODBRANU PRAVA I ČASTI CRNE GORE OD 13. NOVEMBRA 1918. DO DANAS”, dokumentu koji je sačinio 29. oktobra 1921, između ostaloga, opisuje najmasivniji srpski napad na Rovca, izveden 1920, na pravoslavni Vaskrs:

„Snaga je naša bila tako mala da im se nijesmo mogli oduprijeti. Po njihovom dokazu, neprijatelj je imao gubitaka, ali je broj nepoznat. Ovom prikom zapalili su 45 kuća BULATOVIĆA, ne računajući staje za stoku i ljetnje stanove [katune] i plijenili su sve ustaško [ustaničko], zatvorili 420 žena i đece i 47 ljudi, cijelo pleme opljačkali i učinili razna zvjestva”.

Srbi, međutim, tada nijesu uspjeli da ubiju ili uhvate bilo kojeg crnogorskog ustaničkog oficira. „Pošto su Rovca zapaljena, sklonio sam se sa svojim bratom ILIJOM u Uskoke, kod popa TREBJEŠANINA”, navodi u nastavku Ivan Bulatović. Utvrdio sam da je „pop Trebješanin” – jerej Marko Trebješanin, paroh uskočki, „zelenaš“, docnije simpatizer Crnogorske (federalističke) stranke.

U arhivi Vlade Kraljevine Crne Gore, takođe, nalazi se pisana izjava, iz juna 1920, Vidaka Šćepanovića, potporučnika iz Rovaca, koji veli da je, početkom proljeća 1920, „došla Vojska [Kraljevine SHS] u Rovca, te tako po drugi put popalila 50 kuća“.

„Žandarmerija, krstareći tijem krajevima“, navodi potporučnik Šćepanović, „vješala je pojedine familije, žene i đecu mučila, da moraju po svaku cijenu kazivat đe se komiti nalaze. Tako su se nad našim jadnim narodom NEBRAĆA IZ SRBIJE sve moguće radila, ne gledajući, ni najmanje, da je to zvjerstvo“...

Iako je najveći dio srpskoga arhiva o događajima u Rovcima uništen, zagubljen ili „zagubljen”, iz nekih dokumenata u tragovima doznaje se da su ustanici u drugim krajevima pokušali pomoći Rovčanima u skladu s mogućnostima.

Na primjer, ustanici u suśednoj Morači. Vjerovatno grupa Milije Rakočevića, ili Todora Dulovića – 4. aprila 1920. napada okupacionu jedinicu koncentrisanu prema Rovcima, u selu Osreci (zaselku Zakrilje – Donja Morača), te tom prilikom ubijaju jednoga Srbina.

„Pucanje pušaka i borba još traje. Ovo je mesto udaljeno od sreske kancelarije [u Manastiru Morača] samo jedan sat”, javlja višim okupacionim vlastima okružni načelnik Boško Bošković iz Kolašina. „Svoju ustaničku akciju izgleda da su odmetnici [u Morači], po svojem sređenom planu, otpočeli. Odmetnici su blokirali Osretke, jer ih, po izveštaju koju sam dobio, imao dosta veliki broj” (Kanc. Poverenika Kralj. Vlade; Pov. Br. 996, 4. apr. 1920).

Komanda Zetske divizijske oblasti Vojske KSHS, tokom napada na Rovca, barata službenom procjenom da su, zbog simpatija prema Rovčanima i njihovoj hrabroj borbi, „MEŠTANI OKO KOLAŠINA POD SUMNJOM”. Konkretno, u Morači, čak i za ranije deklarisane „bjelaše” lokalne okupacione vlasti javljaju da su sumnjivi, „nema se poverenja u moračku omladinsku organizaciju”!

U jeku borbi u Rovcima, 9. aprila 1920, srpski general na Cetinju Miloš Mihailović izvještava Beograd – Vrhovnu komandu Kraljevine SHS, da su, između ostaloga, „nepoznati razbojnici”, kako se navodi, „između Šahovića [Tomaševa] i Mojkovca, zapadno od B[ij]elog Polja”, napali i ubili jednoga srpskoga majora i jednoga vojnika (Kom. zetske diviz. ob. ĐO. Br. 8895, 10. apr. 1920). U izvještaju komandira 11. čete 1. bataljona 2. žandarmerijske brigade, podnešen je „komandantu mesta – Belo Polje [sic!]”, sugeriše se da je pomenuta ubistva srpskoga majora i vojnika izvršila komitska grupa Rada i Toma Kršikape. Najavili su dvojica Kršikapa, koji imaju svoje bratstvenike u selu Štitarica, te njihova grupa, da će na širem području Mojkovca – na komunikacijama između planina Cer i Bjelasica – što se tiče srpskih vojnika i kolaboracionista, „otpočeti ubijati svakog prolazećeg” (Pov. Br. 15. apr. 1920), etc.

Hronološki, prvi poznati dokument da se ustanici opet okupljaju u Rovcima je od 30. maja 1920, kada okupacioni žandarmerijski potpukovnik, Dragutin A. Hurkijević, zapovjednik 3. brigade, izvještava u Beogradu „komandanta celokupne žandarmerije” da se „u zadnjem vremenu, dok su prolistale šume, ponovo javljaju, osobito na teritoriji Nikšićkog I KOLAŠINSKOG OKRUGA, NAORUŽANI ODMETNICI U MALIM GRUPAMA”.

Otprilike u to se vrijeme major Ivan Bulatovć, od „popa Trebješanina“ iz Uskoka, kak navodi u svojoj „Relaciji“, „za kratko vrijeme ponovo povratio u Rovca“.

„U Rovca sam stanuo do juna mjeseca 1920. tada su došli k mene u Rovca MILIJA RAKOČEVIĆ i DRAGO PRELEVIĆ [oficir iz Kuča]“.

Povratak Ivana Bulatovića u Rovca, te okupljanje ustanika u Rovcima, opet onespokojava okupacione vlasti. „I PORED KAZNENIH EKSPEDICIJA I REPRESALIJA NAD ROVCIMA, SITUACIJA SE NE SMIRUJE”, piše Stevan Popović.

„Zato se u Kolašinu povećava broj žandara na 100, a povećava se i broj žandarmerijskih stanica, jer odmetnici nijesu uništeni. Traže se omladinci, koji se, po položenoj zakletvi, upućuju u žandarmerijske stanice. ODMETNICI SE OPET KONCENTRIŠU U ROVCIMA – javlja okružni načelnik iz Kolašina Boško Bošković ministru unutrašnjih poslova 11. jula 1920. god. Česta su i razoružavanja žandara” („Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji”, Nikšić 1997, str. 220-221).

Blizu crnogorske granice, na albanskoj teritoriji – u Kastratima, bazirala se jedinica, sastavljena pretežno od Kuča; predvodi je major Vojin Lazović. Nešto južnije, vanredno aktivna u napadima na Srbe je grupa Sava Raspopovića.

„Riješio sam da pođem na Kastrate, da bih kakvu pomoć mogao učinjeti ustašama [ustanicima], koji su u gori”, piše major Ivan Bulatović. „Pri mom kretanju iz Rovaca uzeo sam sa sobom MILIJU RAKOČEVIĆA s bratom, Draga Prelevića, DRAGIŠU VLAHOVIĆA i još 8 ustaša“.

No, suprotnu, lijevu obalu rijeke Morače, srpske straže su bile gusto pośele.

„Preko noći smo zagazili rijeku Moraču na Pjenavac“, zapisaće I. Bulatović.

„Rijeka je bila tako velika da je svakome udarala skoro do ramena. Čim smo uljegli u rijeku, na nas je oboren plotun pušaka od strane neprijatelja, koji je bio upućen da čuva prijelaz na rijeku. U vodi smo se pokomešali, jedno od jačine od vode, a drugo od puščanih plotuna koji su na nas pucali. Te tako, neki samo goli, sa robom na ramenima, POBILI SE I BORBOM KROZ NEPRIJATELJA SE PROBILI, a neki, oni koji su nas pratili, vratili se natrag“.

U toj je borbi ranjen poznati rovački ustanik Miko Vlahović.

Major Ivan Bulatović navodi, dalje, da su „putovali kroz Vasojeviće“, do Gusinja, otuda za Kastrate, pa do jadranske luke Medove – ukupno oko neđelju dana – jako iscrpljeni, „skoro umrli“.

„Putovanje naše bilo je pravo mučenje. U pristan [luku] medovsku našli smo SAVA RASPOPOVIĆA i u zajednici priješli u mjesecu julu 1920. u Italiju“.

Interesantan je i sljedeći navod majora Ivana Bulatovića: „Moja ’Relacija’ samo je najkraći opis događaja; iznosi samo blijedu sliku u najkraćim potezima, nepotpuna je sa datumima, jer MOJ DNEVNIK I ODNOSNA DOKUMENTA SAD MI PRI RUCI NIJESU.

Napominjem da imena ustaša iz Rovaca ovđe nemoguće mi je uvesti, jer njihova imena stoje zapisata na našoj zakletvi, a poslije u naročitoj pribilješsci sa povećim brojem i ocjenama kakav je koji. Kao god, kao što mi je i nemoguće sve borbe, u duhu relacije, detaljno iznijeti u jednoj relaciji“.

U Italiji je Vlada Kraljevine Crne Gore Ivana Bulatovića, do tada,de facto, predvodnika ustanka u Rovcima, naimenovala za člana GLAVNOGA ŠTABA CRNOGORSKIH TRUPA U IZBJEGLIŠTVU. Od kralja Nikole I Petrovića Njegoša, pored već u ovome feljtonu pomenute OBILIĆA MEDALJE, on će dobiti titulu vojvode, a unaprijeđen je i u čin brigadira. Nekoliko drugih rovačkih oficira bilo je s njim u Italiji. Službeni „Glas Crnogorca“ objaviće da je držao posmrtni govor oficiru Janku Pešikanu iz Cuca, koji je 1921. sahranjen u Rimu.

Vidosava Bulatović, supruga Ivanova, pristigla je iz Crne Gore u Italiju 1924, a do tada je prošla težak put torture od okupacionih vlasti. „Žena komandira Ivana Bulatovića, junačkog crnogorskog oficira, sina VITEŠKE KUĆE BULATOVIĆA iz Rovaca“, pisao je emigrantski „Crnogorski glasnik“, „VAZDA JE BILA PRVA DE SE GINE ZA ČAST I SLOBODU OTADŽBINE“.

„Komandir Ivan, sa svojim bratstvom i plemenom, tome je ostao vjeran i ovoga puta. Rovca su spomenik njihovih junaštava. Njegova vjerna domaćica iz ponosite i junačke kuće Lazovića iz plemena Kuča, ostala je vjerna amanetu svoga doma, svoga roda. Ona se, pored svoga muža, braće i đevera, borila i stradala. Ništa drugo da nije postradala, nego to što je bila, otkako su Srbijanci zauzeli Crnu Goru, HAPŠENA ČETIRI PUTA.

Prvi put je bila DEVET MJESECI U LEDENOJ TAMNICI, a zatim PONOVO ŠEST MJESECI, pa TRI i DVA MJESECA. A i kad je bila na slobodi, nalazila se pod policijskim nadzorom, dok im je kuća bila sva popaljena i sva imovina bila uništena“.

Ivan Bulatović će se, nakon uzbudljivoga i istoriografski još uvijek nedovoljno istraženoga putešestvija – od Italije, preko Albanije, Bugarske, Turske, SSSR-a, Španije... – tek 1938. povratiti u Rovca.

Rovački bataljon, uslijed odsustva Ivana Bulatovića, prethodne predaje starih komandirâ Ibra i Vuja Bulatovića, ponajviše prijetnji da će se teške okupacione represalije nad civilnim stanovništvom ponoviti – nije se više mogao okupiti u borbi ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE. No, Rovca i narednih godina ostaju, faktički, slobodna teritorija – „azilum“ za ustanike, tj. krajnje nesigurno područje za okupacione vlasti.

Osim crnogorskih nacionalista – Rovčana i komita iz drugih krajeva zemlje, od 1921. u Rovca dolaze naoružani komunisti, disidenti iz Komunističke partije Jugoslavije. Oni ne prihvataju službenu partijsku liniju, čiji je najglasniji zagovornik Jovan Tomašević – osnivač KPJ u Crnoj Gori – naime, da je „separatizam Crne Gore zločin”!

Među tim disidentima, oponentima politike rukovodstva KPJ, nalazi se i Rovčanin – PETKO MILETIĆ, docnije, Titov najopasniji predratni rival, kandidat za mjesto generalnoga sekretara KPJ.

Dolazak u Rovca omanje, ali u borbi sa Srbima ekstremno borbene grupe komunista – koja, suprotno u to vrijeme KPJ, deklariše borbu za pravo crnogorske nacije na samoopredjeljenje i obnovu nezavisnosti – primljen je sa velikim simpatijama od tamošnjih komita i naroda. I 1921, piše dr Jagoš Jovanović u knjizi „Orao na Janiku” (Titograd, 1963), još postoji „Rovačka republika”.

„U Rovcima je toliko odmetnika, zelenaša i komunista“, zapisaće J. Jovanović, „da su imali svu vlast u rukama”...

(Nastavak feljtona u četvrtak 21. decembra)

ROVAČKA REPUBLIKA (18): Nepojmljiva zvjerstva! Mačke u suknjama, čupanje jezika kliještima, mučenje đece... "sram za civilizaciju"