Piše: Vladimir Jovanović
Stradanije Rovaca od srpske vojske i unajmljenih kolaboracionista u aprilu 1920. povod je i tema Milovanu Đilasu da 1958. u Njujorku objavi zapise u knjizi „Land without Justice”, koja je, docnije, sa engleskoga prevedena pod naslovom „Besudna zemlja”.
Kako je istaknuto, njegov otac Nikola Đilas, raniji crnogorski žandarmerijski oficir, sa prebivalištem u selu Podbišće kod Mojkovca, pogazivši zakletvu Kraljevini Crnoj Gori, primio se dužnosti komandira srpske žandarmerijske čete u Kolašinu, te bio de facto desna ruka po zlu čuvenoga Boška Boškovića, okupacionoga načelnika Okruga kolašinskoga. Iz srpskoga vojnoga arhiva – objavio sam o kojim dokumentima je riječ u ranijim nastavcima feljtona – doznaje se da je žandarmerijski kapetan Nikola Đilas imao bitne terenske uloge u napadima na Rovca i u jesen 1919. i u proljeće 1920. god.
O tome, Milovan Đilas piše: „MOJ OTAC JE STUPIO U PREGOVORE S ROVČANIMA I DOGOVORIO SE S NJIMA da žandarmi neće zalaziti u njihov kraj, a da oni ne prave ispade i ne napadaju vlasti. Ali, NI JEDNA NI DRUGA STRANA SE NIJE DRŽALA DOGOVORA”.
Đilas unutar poglavlja knjige naslovljenog „Krv i top” („Blood and Cannon“) – kako sam precizirao 2/3. aprila 1920. – tačno u osnovi informiše da je „jedna jača žandarmerijska patrola došla u Rovca i bila – napadnuta; pet-šest ih je pobijeno, a ostali razoružani i svučeni”.
„To je bio povod i pobuni i pohodu na Rovca. Sa svih strana su vojska, žandarmerija i narodna garda [‘leteće ćete’, kolaboracionisti unajmljeni kao žandarmi po ugovoru – prim.a] udarali na malo i nepokorno pleme zatvoreno u gudurama. Ono se našlo usamljeno, nenaoružano, razjedinjeno, pred silom kakvu nije poznavalo u prošlosti.
ARTIJLJERIJA JE, KAO VJEŽBAJUĆI SE, RUŠILA SELJAČKE PUŠNJAČE I RAZGONILA NAROD I STOKU PO ŠUMAMA I URVINAMA. Rovčani su se, sem malog broja, predali sili. Otpor je bio skršen, a do njega, takoreći, nije ni došlo. S Rovčanima je postupljeno surovo i uvrjedljivo. Kuće su im popaljene, popljačkani su i premlaćeni nasumice. Ženama su zavezivali u suknji mačke, pa ove šibali štapovima.
Starce su jahali i bili ih i gonili da ih prenose preko rijeke. Na djevojke su nasrtali. Imanje i čast su prošlost – SVE ROVAČKO BILO JE ZGAŽENO.
NI MOJ OTAC NIJE MOGAO IZVRDATI DA NE UČESTVUJE U POHODU NA ROVCA. Sam on nije se isticao surovošću, ali NJEGOVI ŽANDARMI SU DIVLJALI.
ZBOG ROVAČKOG POHODA GA JE PEKLA SAVJEST. O tom pohodu uvijek je ćutao”.
Milovan Đilas nije jedini među kasnijim vodećim jugoslovenskim komunistima čiji je otac, nakon 1918, akter srpskih napada na svoje sunarodnike u Crnoj Gori. Bivši kapetan crnogorske vojske Milinko Vlahović, Rovčanin, otac je Veljka (Velimira) Vlahovića (1914–1975), istaknutoga funkcionera Titove Jugoslavije. Dušan Mitević, srpski autor, citira riječi Veljka Vlahovića, da su se, navodno, „moj otac i većina njegove generacije, koji su svim srcem bili za ujedinjenje sa Srbijom, veoma brzo razočarali“.
„Iako su, zbog nekog lažnog ponosa, to htjeli da sakriju, nijesu mogli sakriti da su Ujedinjenje i položaj Crne Gore zamišljali sasvim drugačije. Uz obespravljenost drugih naroda, bili su obespravljeni i Crnogorci" („Veljko Vlahović - život i delo", Beograd 1976, str. 16).
Međutim, činjenica je da je Milinko Vlahović, svakako i po osnovu učešća u srpskim kaznenim ekspedicijama u Crnoj Gori, lijepo napredovao, te dogurao do potpukovnika i stambeno je i finansijski zbrinut u Beogradu. Imao je i titulu ČETNIČKOGA VOJVODE.
Prema Stevanu Popoviću, piscu najozbiljnije studije o Rovčanima, za većinu mladih plemenika između dva svjetska rata visoke škole su zbog siromaštva nedostupne i ostaju „nedoškolovani“. Svega njih desetak uspjelo je da se upiše i završi fakultete. Na drugoj strani, „braća Vlahovići, sinovi potpukovnika Milinka Vlahovića, Dušan – inženjer, agronom; Veljko – student tehnike; Branko – student prava; Mišo – gimnazista i njihova sestra Dunja, živjeli su u Beogradu“ („Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji”, Nikšić 1997, str. 226-227).
Kada je Milinko Vlahović umro 1930. u Beogradu, tamošnji vladin dnevni list „Politika“ objavio je veliki nekrolog, đe se ističe da je „sahranjen uz vojne počasti“, a govore su držali Risto Jojić – član Izvršnoga odbora tzv. Podgoričke skupštine, te Vlahovićev saborac u kolaboraciji protiv spostvenoga naroda – general Petar Martinović (o njemu vidi nastavak br. 10 ovoga feljtona), etc.
Dvije godine nakon Đilasa, dakle 1960, tragične događaje u Rovcima opisuje i Ljubo Anđelić, hroničar iz Kolašina: „Vojska [Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca] je krenula na Rovca sa topovima i mitraljezima, KAO DA SE RADI O PRAVOM RATU”.
„Pod njenom zaštitom i uz njeno puno učešće izvedena je 9. aprila [1920] u rovačkim selima pogromaška akcija, ČUDOVIŠNA PO RAZMJERAMA I SVOM NAKAZNOM LIKU.
STANOVNIŠTVO, KOJE JE ZATEČENO U KUĆAMA, MUČENO JE I SRAMOĆENO KAO NIKAD RANIJE.
U tome su naročito prednjačili ‘omladinci’, žandarmi i siledžije iz ‘letećih četa’. Oni su se UTRKIVALI U VRŠENJU NASILJA NAD NEDUŽNIM STANOVNIŠTVOM, pri čemu nije poštovana ni starost, ni čast žena, ni obraz ljudi.
Vojska je napustila Rovca, OSTAVLJAJUĆI ZA SOBOM JAUK MUČENIKA, OPUSTOŠENA SELA I GAR POPALJENIH DOMOVA.
TAKO SU PRVE GODINE PO OKUPACIJI BILE ISPUNJENE NASILJEM JEDNE VOJSKE, KOJA SE OD OSLOBODILAČKE PRETVORILA U OKUPATORSKU” („Grad na Tari“, Titograd 1960, str. 45-46).
Konkretne, ali ne i potpune podatke o stradanju Rovčana, sa imenima i prezimenima, mjestom i načinom izvršenja najdrastičnijih zločina, publikovala je 1921. Vlada Kraljevine Crne Gore u egzilu. Velim, podaci su to nepotpuni – obuhvataju samo stradanje bratstva Bulatovića i to do 26. jula 1920, iako su se zločini, doduše manjega obima i inteziteta, nastavili i docnije; takođe, iz objektivnih razloga, nijesu objavljeni sistematizovani podaci o stradanjima Vlahovića, ali i Šćepanovića, Minića, Draškovića… i drugih bratstava rovačkih.
Bulatovići su u raportu crnogorskoj kraljevskoj vladi naveli: „Potpisani imaju čast podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima i nasiljima koje su srbijanske trupe učinile prema nama i našim porodicama.
Naše bratstvo, koje je mnogobrojno, već vjekovima živi skromno, ali ipak u slobodi, srećno i zadovoljno u plemenu Rovcima (Oblast kolašinska). Osim nas u našem plemenu živi još jedno mnogobrojno, pošteno i hrabro bratstvo VLAHOVIĆA. Vojne operacije srbijanske vojske, o kojima će ovdje biti riječi, vršene su protiv čitavog plemena Rovaca, dakle protiv bratstva VLAHOVIĆA i BULATOVIĆA. Međutim, zločini o kojima će ovdje biti riječi, tiču se samo bratstva BULATOVIĆA. Što se tiče zločina prema bratstvu VLAHOVIĆA, mi ih nećemo iznositi, jer ih u detalje ne poznajemo, a vjerujemo da će to oni sami učiniti”.
„Naše kuće bile su nemilosrdno paljene i bombardovane, imanja opljačkana, djeca i žene mučeni i zatvarani”, navode Bulatovići.
„Srbijanska vojska samo prema našem bratsvu učinila je sljedeće zločine:
SILOVANO JE I IZGUBLJENO OKO 30 ŽENA I DJEVOJAKA; među ovima bila je i žena STEVANA BULATOVIĆA, stara 55 godina; ona je stalno od balkanskog rata imala u ratu četiri sina, od kojih su joj jednog ubili Srbijanci a dva joj se nalaze u planinama. Pošto je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu.
OTJERALI SU U KOLAŠIN I UHAPSILI 420 ŽENA I DJECE I 47 LJUDI.
OPLJAČKALI SU 95 KOMADA SVINJA, 36.000 OVACA, 446 GOVEDI I UNIŠTILI NEKOLIKO STOTINA KOŠNICA.
IZGORJELI SU NAM 45 KUĆA, ne računajući tu staje za stoku i ljetne stanove.
Ostavljajući na stranu imena žena i djece pobijenih u kućama topovima za vrijeme borbe, kao i nabrajanje svih slučajeva mučenja i batinanja, iznijećemo nekoliko zločina, koji će svakog uvjeriti da su upravljači Srbije i njihova ’herojska’ vojska trebali živjeti u doba najcrnje inkvizicije, ali ne u XX vijeku:
PERO B. BULATOVIĆ i RADIVOJE R. BULATOVIĆ predali su se na časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoteći ih primorati da kazuju gdje su se sklonili ustaši. U 24 sata četiri su ih puta vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im živim sa tijela kožu skidali.
MATIJU J. BULATOVIĆA isprebijali su puškama, pošto im nije umio kazati gdje su sakriveni ustaši, i tako ga isprebijana i polumrtva ostavili. Zbog toga je sakat ostao.
Srbijanski vojnici stavljali su na vatru PLANU Z. BULATOVIĆ i STANICU R. BULATOVIĆ, starice od 90 godina, i primorali ih na taj način da prokazuju ustanike.
Iz istih razloga tukli su i mučili petoro djece ŽIVKA P.BULATOVIĆA. Djeci su podnosili noževe pod grlo, isprebijali ih i zatim zatvorili.
RUŽICU, ženu potpisanog poručnika BOŽA BULATOVIĆA, batinama su namoravili da kaže gdje joj se muž nalazi. Kako ova nije umjela ništa reći, usijanim gvožđem vukli su je za jezik.
No zločinačka imaginacija Srbijanaca dostigla je svoj vrhunac u mučenju: MANJE, žene RADIVOJA BULATOVIĆA, MILICE, žena MIRA BULATOVIĆA, MARE, žene PERA BULATOVIĆA i PETRANE, žene PURA BULATOVIĆA. Ovim ženama zavezali su dolje suknje, pošto su im prethodno ubacili između nogu po dvije mačke. Poslije toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso ovih nesrećnica. Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće ove zločine”.
„Tri godine ropstva pod Austro Ugarskom bile su strašne i ponižavajuće, naročito za naš narod koji je vječito bio u slobodi. Ali ropstvo pod Austro-Ugarskom danas je u očima cjelokupnog crnogorskog naroda samo jedna prijatna uspomena prema već 20 mjeseci robovanja pod Srbijom, za koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, spasla 1915. njenu vojsku i sebe žrtvovala”, navode Bulatovići.
„Postupak sa Crnom Gorom i njenim narodom sram je za XX vijek, sram je za civilizaciju i za vlade savezničkih Velikih Sila, naročito onih, pod čijom je komandom i sa čijim je obavezama i garancijom ušla srbijanska vojska u Crnu Goru novembra 1918. POD USLOVOM RESPEKTOVANJA SUVERENITETA CRNOGORSKOG NARODA, NJEGOVE SLOBODE I NJEGOVIH USTAVNIH INSTITUCIJA”…
(Nastavak feljtona u poneđeljak 18. decembra)
ROVAČKA REPUBLIKA (17) Za Vaskrs 1920. Srbi bombardovali i crkvu Sv. Luke u Međuriječju
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR