Piše: Vladimir Jovanović
„Budva dođe u ruke Crnogorcima, pridruži se ovima i cela okolina njena. Crnogorci pobede još i na više mesta Francuze, kao: kod Troica, kod Veriga i na Rosama. Pobede te ohrabre obštine oko zaliva, te se i one pridruže CRNOGORSKOJ BRAĆI”. Tako o događajima iz septembra 1813. u odrednici „Boka kotorska” piše „Politički rečnik” (Novi Sad, 1870, str. 276).
Višestoljetna mletačka okupacija Budve – koja je sastavni dio starocrnogorskih država, i Dukljanske i Zetske – okončana je početkom ljeta 1797, kada je, na poziv Budvana, poglavar Crne Gore, mitropolit Petar I Petrović Njegoš, ušao sa Crnogorcima u grad. Uspostavio je, kako navodi savremenik tih događaja, Budvanin dr Antun Kojović (1751-1845), „redarstvo”, koje je „pazilo na sigurnost grada, a obavljalo i neke sudničke poslove, kako u gradu, tako i u Paštrovićima i trima općinama: Majinama, Poborima i Brajićima”.
Budva je, navodi Kojović, „bila u vlasti vladike crnogorskoga d 14. jula do 28. avgusta (1797, po novome kalendaru); u ovome toku dana Vladika je izdao tri proglasa i činio da ih javno pročitaju na trgu i prilijepe: običavao je pak prvo doći na trg, onđe sjesti i na usta okupljenom narodu sadržaj proglasa iskazati i istumačiti. Jedan se od ovih proglasa ticao da se narod u gradu i izvan umjeri u trošenju, ili bolje rasipanju o prislužbama i krsnim imenima, u vjeridbama i svadbama, na rođendima, krštenjima i ukopima”.
„Vladika nas uvjeri”, zapisaće Kojović, „da će nam biti čuvan, pa je i bio (čuvan) život i imetak, radi čega ga BUDVA naimenuje svojim SPASITELJEM, ŠTITITELJEM I JEDINIM SUDIJOM” („Prilozi za povijesnicu Boke Kotorske”, Dubrovnik, 1878, str. 46-48).
Kako su Budva i Boka kotorska, odlukom velikih sila, ranije pripale Austriji, Crnogorci su, dakle, krajem avgusta 1797. napuštili grad. Međutim, umjesto Austrijanaca, područje će okupirati Napoleonova Francuska. Došlo je do ratnih sukoba. Crnogorci se bore na strani Rusa i Engleza protiv Francuza. Rusi i Englezi su uputili ratne flote u Boku kotorsku.
„Budva je”, pisao je dr Miroslav Luketić, „oslobođena 23. februara 1806. godine. Na njenim bedemima se, UZ CRNOGORSKU, VILA I RUSKA ZASTAVA. Dolazak ruske flote i oslobođenje narod grada i okoline dočekao je sa neopisivim oduševljenjem. VIŠE OD 17 MJESECI, ZAJEDNO SA OSTALOM BOKOM, NALAZILA SE BUDVA POD RUSKOM I CRNOGORSKOM UPRAVOM” („Budva, Sv. Stefan, Petrovac”, 1966, str. 87).
Francuzi su, potom, opet osvojili Budvu. Pa su septembra 1813, Crnogorci – ovoga puta oslonivši se samo na podršku sunarodnika iz Primorja – oslobodili grad; nakon toga i najveći dio Boke kotorske.
Epilog je, kako je objavljeno, „U IME BOGA, AMIN!” – UJEDINJENJE CRNE GORE I BOKE.
Velika narodna skupština ujedinjenja – održana 29. oktobra 1813. blizu Kotora – navodi u svojoj odluci da su se „Crna Gora i Boka Kotorska, prožete patriotizmom i jednakim religioznim osjećajem i čašću, Božijom pomoću borile za oslobođenje i oslobodile se”, te se zavjetuju:
„SVOJOM KRVLJU I ŽRTVAMA, JEDNA DRUGOJ SE ZAKLINJU GOSPODOM BOGOM NA VJERNOST I STALNU UJEDINJENOST U SVAKOME SLUČAJU I DOGAĐAJU”.
Pored potpisnika iz ostalih krajeva Boke kotorske, tamošnjih prvaka, ispred Budve akt o ujedinjenju je potpisao Miroslav konte Zanović; za Pobore, Maine i Brajiće pop Đuro Lazarević, a Teodor Ivelić za Paštroviće.
„Черногорский и бококоторский народ теперь СОЕДИНЕН В ЕДИНЮ НАЦИЮ”, javlja u maju 1814. jedan ruski pukovnik iz Boke kotorske („Ujedinjenje Crne Gore i Boke 1813.–1814. – zbirka dokumenata”, knj. 2, Podgorica, 1998, str. 287)…
UJEDINJENJE JE, DAKLE, POČELO ORUŽANIM OSLOBAĐANJEM NAJPRIJE BUDVE. Pod naslovom „Uzetak Budve i Troici”, tu bitku opjevavaju crnogorske gusle. Tekst pjesme objavljen je 1837. u „Grlici – Kalendaru crnogorskome”, rubrici „Crnogorske junačke pjesme”.
Vrlo pohvalno, pjesma priznaje doprinos sunarodnika iz Budve i Primorja za sadjejstvo crnogorskoj oružanoj sili. Na vijest da se Crnogorci oružani kreću na grad, neka braća iz Primorja su Vladici, kaže se u pjesmi, uzašli u susret – došli „pod Maine”, poviše Budve. Takođe, Budvani, oni koji su u gradu bili panduri, dobijaju tajnu Vladičinu poruku, da u zgodnome času – „priđe svane i zora ograne” – zametnu sa Francuzima kavgu i otvore kapije tvrđave.
Tako je i bilo. Pohvaljuju se, zbog doprinosa u bici za grad, Budvani: Vuk Ivanović i Stanko Pribilović, takođe i Ivan Zec iz Pobora.
U nastavku, opisuje se Vladičina namjera da nastupa dalje, preko Grblja, na Kotor, a da guvernadur Vukolaj-Vuko Radonjić, sa svojom kolonom Crnogoraca, iz pravca Njeguša, udari na francusku tvrđavu na prijevoju Trojica iznad Kotora.
E sad, treba li napomenuti da je i ova pjesma crnogorska, poput tolikih drugih, kasnije „dorađivana”, tj. od Srba i domaćih autošovinista krivotvorena, te u nju upisivana nekakva „srpska vojska” koja 1813. – baš kao i 1918. godine – „oslobađa” Budvu?!
Objavljujem, dakle, faksimile autentičnoga izdanja crnogorske junačke pjesme „Uzetak Budve i Troici”…
1/10
2/10
3/10
4/10
5/10
6/10
7/10
8/10
9/10
10/10
flamantes
nastavak, Nacija je politička kategorija koju definiše isključivo državni politički entitet. Naravno postoje i geni koji su molekularna ketegorija, jer s eradi o molekulima koji s e ponašaju po pravilima molekularne stehiometrije, Sve tri kategorije su razlkičite dimenzije i ne mogu se neposrijedno
flamantes
@Ингвар-e očigledno ti nijesu poznata istraživanja sociologa. Još početkom 20. vijeka sociologija je uspjela definisati sa vremene socijalne fenomene. tako je narod ili etnikum definisan isključivo svojom istorijom, svojim tradicijama i svojom kulturom, i radi s eo etničkoj kategoriji. nastavak slij
flamantes
@Ингвар u oba slučaja i srba i turaka radi se o vjerskoj, ne etničkoj, nkiti nacionalnoj odrednici. Katolici su bili latini, pravoslavci srbi a muslimani turci, to su vjerske odrednice.