Srpskoj politici Njegoš treba zbog kosovskog mita na kojem se gradi nacionalistička ideologija

Razgovarao: Branimir Pofuk

Premda objavljen prije malo više od godine dana, posljednji roman najznačajnijeg suvremenog crnogorskog pisca Milorada Popovića "Smrti se podvaljuje", u izdanju cetinjskog Otvorenog kulturnog foruma i podgoričke Antene M, tek je prije mjesec dana doživio svoju službenu promociju na Cetinju. U međuvremenu je ovih dana objavljeno i drugo izdanje u Hrvatskoj, u nakladi Frakture, pod naslovom "Dvorski trg".

Nakon svim važnim crnogorskim i regionalnim književnim nagradama ovjenčanih romana "Čovjek bez lica" i "Karnera", Popović je napisao fascinantnu knjigu upravo o Cetinju, kao epicentru crnogorske povijesti s fantastičnom galerijom likova, što stvarnih, što izmišljenih.
Tim smo povodom razgovarali s predsjednikom Crnogorskog društva nezavisnih književnika, neumornim urednikom književnog časopisa Ars, istaknutim montenegristom i nepokolebljivim borcem za opstanak crnogorske nacije i samostalne države.

Da vas najprije pitam kako je došlo do toga da je drugo izdanje romana, ovo objavljeno nedavno u Hrvatskoj, izašlo pod drugim naslovom?

U prvi čas, dok mi je sve to bilo još svježe, cijeli kontekst i sudbina literarnih junaka, naslov "Smrti se podvaljuje" učinio mi se metaforički intrigantnim, kao inverzija jedne Kišove rečenice. Taj naslov je svakako bio i poetskiji u svojoj višeznačnosti. Međutim, nakon što je knjiga već neko vrijeme bila među čitateljima, shvatio sam da neki ljudi nisu zapamtili naslov, ili ga nisu ni razumjeli. A s druge strane shvatio sam da je to zapravo roman o cetinjskom Dvorskom trgu jer gotovo svi likovi, i oni stvarni kao što su bili Dado Đurić, princ Đorđe Karađorđević i Nagib Sinanović, kao i oni izmišljeni kao Bađi Burić i Maćan Peraš, u nekom su trenutku svog života bili stanovnici Dvorskog trga, sa svom simbolikom i atmosferom tog mjesta. Premda mijenjanje naslova nije uobičajeno, a može biti i rizično, odlučio sam se u novom izdanju za "Dvorski trg" jer taj naslov svakako preciznije korespondira sa samim tekstom i zato je primjereniji, a vjerujem da će i čitateljima, pogotovo onima koji ne znaju ništa o temi romana, biti znakovitiji i pamtljiviji.

Jedan od likova u romanu je i sam njegov autor kojem ste "posudili" svoju stvarnu cetinjsku adresu. Koje za vas značenje ima Cetinje i njegov Dvorski trg?

U mom djetinjstvu i mladosti to se zvalo Titov trg. Cetinje je bilo epicentar te male kneževine, kraljevstva i vladikata. Oko tog Dvora i Biljarde događao se čitav taj simbolički i historijski kontekst sa svim fenomenima koji postoje u mnogo većim zemljama i društvima. U to sam se uvjerio kada sam se pripremao za pisanje romana za koji sam prvobitno imao drugačiju koncepciju koja se trebala graditi na dva paralelna toka, jednom koji se događa oko atentata na knjaza Danila koji se dogodio 1860. i drugom oko pokušaja državnog udara u Crnoj Gori 2016. godine. Mjesec dana proveo sam u zadarskom arhivu, uz veliku pomoć jedne gospođe koja govori njemački jezik, jer tamo pohranjeni tajni obavještajni spisi većinom su bili na njemačkom. Zadar je bio glavni grad takozvanog dalmatinskog kraljevstva, pa je tamo bio i obavještajni centar nadležan za sve zemlje koje su gravitirale prema Austro-Ugarskoj, a Crna Gora je bila jedna od njih. Tamo su svakodnevno dobivali i prikupljali izvještaje o političkom životu u Crnoj Gori, o unutrašnjim sukobima, intrigama i planovima. Bio sam u kontaktu i s ljudima koji su istraživali arhive u Veneciji, Petrogradu, Beču i Istanbulu i svi su mi oni rekli kako tamo o Crnoj Gori ima toliko mnogo građe kao da se radilo o nekoj velikoj državi. Taj literarni potencijal Cetinja, odnosno Dvorskog trga na kojem se uglavnom sve važno događalo, zaista je impresivan. S druge strane Cetinje ima Njegoša, ima i desetak najvećih jugoslavenskih slikara među kojima su bili Dado Đurić i Petar Lubarda, ali u prozi je ostalo gotovo marginalno ne imajući nijednog svog relevantnog proznog pisca. Danilo Kiš imao je ideju da napiše roman o Cetinju i vjerujem da bi ga bio i napisao da nije prerano umro. Sve je to bilo poticaj za pisanje romana za koji sam imao dva motiva. Jedan je bila čista znatiželja prema tom velikom literarnom prostoru, a drugi je bio osjećaj dužnosti da se taj prostor utjelovi i u književnom smislu.

Iz svog iskustva moram reći da je moj drugi posjet Cetinju zbog vašeg romana imao potpuno novu dimenziju u odnosu na prvi. Ipak, da ne bi bilo zabune, "Dvorski trg" nipošto nije neki povijesno-turistički vodič, a još manje je namijenjen samo Cetinjanima...

Prije nego sam roman predao izdavaču, rukopis sam poslao nekolicini osoba u čiji sud vjerujem, a koje nisu iz Crne Gore. Jer, ako pišete knjigu za svoju rodbinu i svoj zavičaj, to uvijek ima ograničeno i često efemerno značenje, a ja sam ciljao na mnogo veći domet, na način kao što svi razumijemo ono što u svojim romanima Walter Scott piše o Škotima ili Mérimée o Korzikancima. Da sam uspio napisati roman koji je razumljiv i onima koji o Crnoj Gori i Cetinju znaju jako malo ili ništa, ovih dana su mi potvrdili i moj izdavač i prevoditelj iz Engleske. Literatura, ako je iole dobra, univerzalno je razumljiva. Kad darovitih pisaca, poput Márqueza i Faulknera, njihovi Macondo i Yoknapatawpha su cijeli univerzumi, u kojima je slojevitost psihološkog, lijepog i dramatičnog jednako moćna koliko i kod Hugoa, Dostojevskog ili Fitzgeralda koji opisuju život u stvarnim megalopolisima. Ovo nam potvrđuje da u literaturi nije toliko važno "što", nego na koji način. Stvarna mi je namjera bila da likovi i sve što se događa na tom geografski malom prostoru ima univerzalno značenje.

Referenca na Márquezov Macondo postoji i u samoj knjizi, a paralelu je povukao i vaš kolega pisac Miraš Martinović u vrlo pohvalnoj recenziji romana. Osjećate li i vi tu svojevrsnu magičnost prostora o kojem pišete?

Neki od likova zaista kao da izviru iz magičnog realizma. Recimo Petar Nabig Sinanović, tvorac Obodina zaista je lik poput Márquezova Melquíadesa jer napraviti prvi hladnjak u Jugoslaviji, prije Ljubljane, Beograda ili Zagreba, i u malom Cetinju s tek nekoliko radionica podići čitavu industriju, zaista je nešto čudesno. Ili prijestolonasljednik Đorđe koji mene podsjeća na Andrićeva sultana Džema iz "Proklete avlije". Tu magičnu dimenziju ima i Dado Đurić kojeg ozbiljna likovna kritika uspoređuje s Chagallom, Miróom i Dalíjem. Ali, struktura romana ima drugu dimenziju koja je više povijesna i u njoj se magijsko i historijsko prepliću, kao i stvarni i izmaštani likovi.

Uz to, biografije nekih stvarnih likova doista su toliko čudesne kao da su izmišljene i o svakom bi se mogao napisati čitav roman. Vjerujem da će većini čitatelja upravo lik i djelo Nagiba Sinanovića biti veliko otkriće, a osobito čitateljima u Hrvatskoj budući da je taj poduzetnički genij socijalizma nakon Obodina stvorio i zadarsku industriju šivaćih strojeva Bagat. A da ne govorimo o zaboravljenim crnogorskim revolucionarima u poglavljima romana "Gorski car" i "Ruske veze"...

Oni su me posebno inspirirali. Vukašin Marković bio je Lenjinov suborac koji je osnivao komunističke partije Mongolije i Kine i vratio se dizati komunistički ustanak s ciljem stvaranja nezavisne sovjetske Crne Gore, a Petko Miletić, glavni Titov suparnik za vodstvo Komunističke partije Jugoslavije, bio je svojedobno, u Kraljevini Jugoslaviji, svjetski poznati politički zatočenik o kojem su pisali velikani poput Rabindranatha Tagorea. Po Miletiću je u Španjolskom građanskom ratu bila nazvana jedna čitava internacionalna brigada. Među svim tim likovima u velikom stogodišnjem crnogorskom raskolu, koji je netko nazvao shizofrenija montenegrina, jednako je intrigantan i lik Markovićeva nećaka Savića Markovića Štedimlije. Nekoliko godina nakon što je u "sukobu na ljevici" bio Krležin saveznik postao je glavni ideolog i suradnik Andrije Artukovića i veleposlanika Trećega Reicha u NDH Siegfrida Kaschea. Nakon što je poslije rata deset godina proveo u Staljinovu sibirskom Gulagu, pa onda po povratku u Jugoslaviju još nekoliko godina na Golom otoku, Krleža je Štedimliju angažirao kao suradnika u Leksikografskom zavodu, kako bi ga spasio da ne umre od gladi. U pravu ste, svaki od tih likova ima potencijal čitavog romana, a osim literarnog imao sam i neliterarni motiv da ti ljudi ostanu upamćeni barem u književnosti.

Vratit ću se još jednom Nagibu Sinanoviću jer ste u knjizi sjajno prikazali zanos s kojim je on, podižući Obodin, stvorio jedinstvenu radničku komunu koja je i za ondašnju komunističku vlast i socijalističku ekonomiju bila previše avangardna...

On je bio nevjerojatan fantast koji je stvarao nove proizvode i priče od svega čega se prihvatio, od uzgajališta ribe do tvornica lutaka, sapuna, hladnjaka, traktora, šivaćih mašina. Njegovu komunu u Crnici tadašnji su partijski ideolozi proglasili "maocetungovskom" da bi ga na kraju protjerali iz Crne Gore. Takvi likovi u našoj današnjoj stvarnosti više ne postoje. Samo u vrijeme stvaranja iluzija o velikom internacionalnom jedinstvu i bratstvu u kojem će svi ljudi biti ravnopravni mogli su postojati likovi poput Nagiba ili Vukašina Markovića.

Roman na kraju nije ostvaren u formi dva glavna toka, ali svi se ti likovi isprepliću, sve do sadašnjeg vremena i spomenutog pokušaja državnog udara u Crnoj Gori. Koliko je to sklizak teren, pogotovo za pisca koji je, poput vas, osobno vrlo angažiran oko učvršćenja i konsolidacije crnogorske nacije i suverene crnogorske države, u smislu da taj suvremeni dio ostane na istoj literarnoj razini kao i ostatak knjige i da ne zapadne u političku agitaciju?

Mislim da je to prije svega pitanje talenta. Kod manje darovitih pisaca primijetit ćete pristranost. Pravi pisac mora prema svakom svojem liku imati empatiju i razumjeti ga, kako onog koji mu je ideološki i politički blizak tako i onog s druge strane. Mora imati odmak s kojim se jedino može obuhvatiti šira slika. Pisanje špijunsko-političkih romana samo po sebi je dosta kompleksno i osjetljivo i tu uvijek hodate po oštrici noža. U mom slučaju to je možda još malo kompliciranije jer sam sve to vrijeme bio u Crnoj Gori i svemu prisustvovao kao suvremenik. Važno je kako to funkcionira u strukturi čitavog romana i nadam se da sam to napravio kako treba, o čemu mi govore i reakcije čitatelja.

Kao jedan od čitatelja, i ja tvrdim da ste uspješno izbjegli te zamke.

Hvala. Sve je to jako intrigantno jer sve priče o zavjerama, državnim udarima i tim malim krhkim balkanskim "Blitvama" također predstavljaju veliki literarni prostor.

Meni je fascinantno i to što je jedan dio javnosti i stanovništva Crne Gore uvjeren da je taj neuspio državni udar, o kojem govorite, zapravo obična izmišljotina i da se sve to nikada nije dogodilo. Tko tu kome podvaljuje?

To daje još jednu literarnu dimenziju čitavoj priči. U Crnoj Gori dogodio se čitav "kamijevski" obrat. Čovjek koji je bio osuđen za pokušaj državnog udara, predsjednik pročetničkog Demokratske fronte, Andrija Mandić, danas je predsjednik parlamenta i nautjecajnija politička ličnost, a Milivoje Katnić, specijalni tužilac koji je otkrio zavjeru, nalazi se u istražnom zatvoru pod optužbom da je član zločinačke organizacije. Čitava ta struktura koja 2016. nije uspjela postići svoj cilj kroz izazivanje građanskog rata, uspjela je 2020. na parlamentarnim izborima. To je situacija koja ne postoji nigdje drugdje u suvremenoj Europi. I ta bizarnost je na svoj način romaneskna.

Jedna od potki vašeg romana je gusta mreža raznih agenata i špijuna od najviše do one najniže potkazivačke razine. O tome svjedoče kako stvarni tako i fikcionalni dokumenti i zapisi. Stiče se dojam da je mala Crna Gora kroz povijest, sve do danas, tipični poligon takvih igara u kojima se i smrti podvaljuje...

Crna Gora je u političkom i fenomenološkom smislu zaista "sui generis". Zemlja koja nikada nije imala više od nekoliko stotina tisuća žitelja ima najdužu državnost na Balkanu. Naravno da se iz te kontradikcije izvode sve te neobične i bizarne situacije koje karakterizira neprestana borba za opstanak. Tako je i danas, u 2025. godini, 19 godina od obnavljanja državnosti, crnogorsko pitanje još uvijek otvoreno. Taj milje obavještajaca, diplomata i samozvanaca, jer Crna Gora je doista i zemlja samozvanaca poput Šćepana Malog, svemu daje posebnu dimenziju. To se nastavlja do dana današnjeg. Neki takvi likovi su u mojoj knjizi stvarni, a i oni koje sam izmislio također su na neki način postojali. Crna Gora je zemlja stalnih previranja i stalnog unutrašnjeg sukoba i u takvom su okruženju takvi nemirni, avanturistički i prijetvorni likovi mnogo izraženiji nego u normalnim građanskim društvima.

Tu svakako do izražaja dolazi i vaše bogato životno iskustvo. Možemo li reći da o svakom od tih okruženja koja se isprepliću, od umjetničkog do špijunskog, boksačkog ili kockarskog vi govorite iz prve ruke?

Stjecajem okolnosti ja sam od malih nogu morao proći različite društvene slojeve. Tako sam se u mladosti bavio boksom koji sam počeo vježbati da bih se obranio od starijih gradskih desperadosa, čuvenih "tica rugalica", koji su posebno maltretirali djecu seljačkog porijekla. Kasnije sam radio u kasinima, na osiguranjima, fizičke poslove u tvornicama, pa sve do književnog nakladništva. S jedne strane na to me tjerala obiteljska situacija i porijeklo, a s druge znatiželja da upoznam taj svijet. A od trenutka kada sam se ozbiljno počeo baviti najprije čitanjem, a onda i pisanjem, osjećao sam da će mi sve to jednog dana poslužiti i kao literarno iskustvo. Što se tiče mog političkog angažmana, nikada nisam bio član nijedne stranke. Od samog početka, pa i prije formiranja Liberalnog saveza, shvatio sam da nisam za stranačku politiku jer imam mali stupanj tolerancije na mediokritetsvo, glupost i podlost. Stoga je moje političko opredjeljenje u prvom redu pretpolitičko, mnogo više moralno nego ideološko pitanje. Crnogorska nacija i posebnost permanentno je bila ugrožena i uvijek joj je prijetio nestanak. Ja sam instinktivno, iz potrebe da se suprotstavim nasilnoj politici negiranja jednog malog historijskog entiteta koji ima svoje vrijednosti, ušao u vrtlog takozvane visoke politike. Zbog toga sam bio izložen raznim neugodnostima i pokušajima atentata pa sam na neko vrijeme morao i otići iz Crne Gore. U nešto demokratskijim okruženjima država ne mora biti jedini zaštitnik kulturne i nacionalne posebnosti. Tako u Europi imate nacije koje nemaju svoje države poput Katalonaca, Baska, Škota, Korzikanaca, Laponaca i tako dalje, ali na Balkanu je to sudbinski kauzalitet. Ako nemate birokratske instrumente da štite određena prava, izloženi ste asimilaciji, osobito kad je u pitanju tako malobrojna zajednica. Cijela moja životna sudbina vezana je za jednu fascinaciju koja proistječe iz mog karaktera i obiteljskog sjećanja: moj otac je kao dijete političkog emigranta rođen u Buenos Airesu i nostalgični djed ga je u dobi od šest mjeseci ilegalno vratio u Crnu Goru. Da sam rođen u Italiji, Hrvatskoj, ili čak u Srbiji, uvjeren sam da bi moje bavljenje društveno-političkim pitanjima bilo vrlo periferno. Ali ovdje je to za mene jednostavno pitanje časti, odupiranja nasilju koje implicitno i mene samog negira. Početkom 1980-ih godina bio sam jedini mladi crnogorski pisac kojeg su objavljivali svi beogradski književni časopisi i revije. Bio sam favorit tih krugova koji su se uvijek bavili ne samo Crnom Gorom nego svim štokavskim područjima, sve dok nisu počeli negirati moj nacionalni osjećaj koji je tada još bio vrlo površan. To je kontradikcija koja me prati cijeli život i koja mi je nametnuta. Ali, kao što ne birate roditelje, tako ne birate ni mjesto gdje ćete se roditi. Riječju, ja sam samo borac pokreta otpora Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

Vi ste s vremenom postali jedan od najvažnijih montenegrista, s mnogo objavljenih eseja, studija i knjiga na tu temu. Na početku knjige "Njegoševo nasljeđe" (Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2015.) citirate T. S. Elliota koji kaže da se tradicija ne može naslijediti, nego da je morate steći velikim trudom. Možemo li u tom smislu reći da se Njegoševo djelo mnogo intenzivnije proučavalo, pa na taj način i prisvajalo u Beogradu, nego u Crnoj Gori?

Tako je bilo najmanje iz dva razloga. Prvo zato što je Beograd imao mnogo više kompetentnih intelektualaca iz domene filozofije, religije i književnosti da se bave djelom jednog od, mogu reći najvećih pjesnika europskog romantizma. Da je Njegoš pisao na engleskom, talijanskom ili ruskom, vjerujem da bi imao značenje jednog Byrona, Leopardija ili Puškina. To je jedan aspekt. A drugi je taj što je srpskoj nacionalnoj politici Njegoš neophodan prije svega zbog kosovskog mita na kojem se gradi cijela moderna srpska nacionalistička ideologija, a koji je Njegoš svojim instinktom prepoznao kao glavni agens za buđenje tadašnjih Južnih Slavena. U to vrijeme Srbija je još bila pod Otomanskim Carstvom, a Hrvatska pod dominacijom Beča. Kosovski mit nije bio važan samo kod Srba nego i kod Hrvata, kod Meštrovića, Vojnovića, pa čak i Nazora koji ima ciklus o kosovskom mitu. Te stvari se moraju gledati u kontekstu vremena. U tome je glavna zabluda i manipulacija površnih ljudi i ideologa nacionalizma što ideje 19. stoljeća nekritički plasiraju u naše doba. Nema pisca koji je na tako dubok i suštinski način izrazio crnogorsko biće kao Njegoš, ali s druge strane njegove političke ideje korespondiraju s onim vremenom. On je surađivao i s ilircima, piše banu Jelačiću i kaže "neka tajna sudbina nas je dovela na čelo Južnih Slavena". On je za Europu zamišljao strukturu sastavljenu od kantona koji bi imali po dva milijuna stanovnika, tako je zamišljao i prostor kasnije Jugoslavije. To su ogromni nesporazumi, često iz površnosti, ali jednako i iz skrivenih ideoloških nacionalističkih poriva.

U jednom od prikaza vaše knjige ističe se vaš pristup koji je dosta neuobičajen, pa i rijedak, osobito na našim prostorima, za ljude koji rade na stvaranju, konsolidaciji i očuvanju jedne nacije. Naime, dok većina nacionalnih, a osobito nacionalističkih ideologa, uvelike koristi i održava živima nacionalne mitove, vi takve mitove, pa tako i one vlastite nacije, dekonstruirate. Može li se tako graditi suvremena nacija? Koliko ste u svemu tome usamljeni?

Koliko je to mana, možda je toliko i prednost što nisam prolazio akademske drilove. Kada sam se počeo baviti crnogorskim pitanjem, sve ono što sam pročitao, kako s velikosrpske strane koja negira crnogorsku naciju tako i s ove druge, nije bilo dovoljno da sam sebi objasnim neke stvari i samog sebe u svemu tome pozicioniram. Zato sam počeo kritički proučavati temu, čitati relevantnu literaturu o naciji, od Benedicta Andersona, Erica Hobsbawma, Anthonyja Smitha i modernih sociologa počevši od Maxa Webera i sve to kontekstualizirati u naš slučaj. Nacija je zamišljena zajednica, kulturna, jezička, sudbinska... to je teritorij. To je ideja koja se tijekom povijesti mijenjala i koja nije zamrznuta. To je ono elementarno što sam smatrao važnim u razumijevanju nacije za sadašnju i buduće generacije. U svijetu koji je postao globalno selo ta saznanja moraju biti prilagođenu sadašnjem znanju, obrazovanju i kulturi. Zbog toga sam napisao devet knjiga o nacionalnom pitanju jer je sve ono prije napisano o crnogorskoj naciji po mom osjećanju bilo previše konzervativno, jednostrano i nedovoljno prijemčivo za zaokruživanje priče o naciji, koja mora biti koherentna i inspirativna i mora povezivati različite socijalne grupe. Tako sam, stjecajem okolnosti, sebi dao zadatak za koji se prije u životu nisam ni obrazovao, ni pripremao i njime se opsesivno bavim već skoro četrdeset godina. U tome nikada nisam pravio suštinske kompromise i često sam dolazio u sukob i sa svojim istomišljenicima. Onoga časa kada sam se odlučio za crnogorsku stranu, moj jedini interes bio je da nešto pridonesem toj borbi i, ako mogu, da pomičem neke stvari u saznanjima i u organizaciji kulturnog života. Cijena tog mog opredjeljenja nije mala, ali na to sam navikao. I dok god budem imao dovoljno snage i pameti, nema druge. Po mom osjećanju, ne morate po svaku cijenu "pobijediti". Mene mnogo više hrani sama ideja da zastupam nešto što smatram da ima smisla i da je pravedno da živi. A ako zbog okolnosti toj ideji nije suđeno da preživi, za mene to ništa ne mijenja. Čovjek je ionako, kako kaže Meša Selimović, uvijek na gubitku, pa i onda kada pripada većoj "pobjedničkoj" sili. U metafizičkom i egzistencijalnom smislu sve strane čeka sličan kraj. Zato sada pišem još jednu knjigu o nacionalnom pitanju, iako sam se nakon posljednje zarekao da će biti posljednja.

Planirate li nakon toga i novi roman?

Da, i mislim da ću ga vrlo skoro početi pisati. Neću puno otkrivati, ali mislim da bi mogao biti zanimljiv hrvatskoj publici. Naime, ja sam devedesete godine uglavnom proveo u Zagrebu kao politički emigrant i gledao ga izvanjskim očima, a u ratu se uvijek mnoge stvari zgusnu i upoznate ljude koje inače nikada ne biste sreli. Tako da će veći dio tog romana biti posvećen upravo ratnim godinama u Zagrebu.

Objavljeno u Obzoru, prilogu Večernjeg lista 22.03.2025.