Piše: Vladimir Jovanović
Tokom zime 1919/1920. srpske okupacione vlasti su sprovele najobuhvatnije operacije uništenja crnogorskoga ustanka: žestoke su borbe vođene osobito u Katunskoj nahiji, kod Nikšića i u Kučima. Međutim, uvjeravanje nadležnih u Beogradu, od strane njihovih lokalnih civilnih i vojnih zvaničnika, „da je komitski pokret u Crnoj Gori likvidiran, POKAZALO SE NEISPRAVNIM”.
„Komiti preko zime nijesu mogli voditi šire akcije zbog hladnoće i snijega”, pisao je Stevan Popović, „pa su zato čekali proljeće, kad su opet učestale njihove akcije” („Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji”, Nikšić 1997, str. 216).
Kako su se stvari razvijale u Rovcima?
„Komandir Ivan Bulatović namjeran je bio doći amo, ali s obzirom na održavanje kuraži i duha u narodu, našli smo za najpotrebnije, da on ostane onamo [u Rovcima], a da pošalje svoja nekolika čovjeka, po kojima, na svaki način, da se onamošnjim ustašima [ustanicima], a preko komandira Bulatovića, ima uputiti novčana pomoć“, izvještavaju 15. marta 1920. iz Medove, luke u Albaniji, ustanički komandiri Pero Vuković i Božo Bećir.
„Sa komandirom Bulatovićem nalazi se oko 50 ustaša, a u vezi sa istim stoje sljedeći ustaški grupovi: MIŚA NIKOLIĆ sa 10 vojnika u Maganiku; ŽIVKO i RADOJICA NIKČEVIĆ sa 15 vojnika u Budošu; RADE KRŠIKAPA sa 15 vojnika u Uskoke i oko Bijelog Polja; TODOR DULOVIĆ sa 20 vojnika oko Tare i kroz Moraču; Kolašinaca – Bulatovića [grupa RADOŠA BULATOVIĆA] 15 vojnika i NOVICA RADOVIĆ sa 15 vojnika.
U gornjem broju pojedinih grupova podrazumijevaju se samo oni ustaši koji žive kroz šumu i u planinama, a nijesu slobodni prijaviti se svojim kućama. Mišljenja smo dati prijedlog da, pored novčane pomoći koja im treba biti upućena, još treba održavati redovno tajnu vezu preko komandira Bulatovića, upućujući ih da imaju biti u tajnoj pripravnosti: tek kada se sa naše strane učini spoljašnji pokret to jednovremeno da u onamošnjim krajevima imaju podići ustanak. Samo i jedino tijem načinom moglo bi se nadati koristi našoj stvari, inače, bila bi viša šteta nego korist, jer bi se narod morao dovesti u očajno stanje“...
O preživljavanju u najnepristupačnijim oblastima Rovaca, tokom zime 1919/1920, Bulatovići su, docnije, između ostaloga, referisati Vladi Kraljevine Crne Gore: „Zimu smo prezimili u brdima u najvećoj bijedi i oskudici i u snijegu od 2-3 metra. MNOGI OD NAS ILI SU UMRLI OD ZIME ILI SU IM OTPALI PRSTI SA RUKU I NOGU, TE SE U TAKVOM STANJU VRATILI I PREDALI SRBIJANCIMA, KOJI SU IH ODMAH ZATVORILI“.
Naime, podstaknuti i obećanjima okupacionih vlasti da ih neće krivično goniti, neki su se ustanici rovački zaista predali – i to van plemenske teritorije, u Kolašinu. To je uradio i stari komandir Ibro Bulatović, kao i komandir Vujo Bulatović.
Međutim, gro ustanika u Rovcima je i dalje na okupu. „U martu 1920. povratili smo se opet u naše pleme”, tj. sa planinskih vrhova su se spuštili u svoja sela. Tu im se opet pridružuju bratstvenici, a pristižu i grupe crnogorskih ustanika s drugih teritorija. Što se njihova ukupnoga broja tiče, srpske vlasti – u nekoliko uzastopnih izvještaja – procjenjuju njihovu brojnost na čak 300-500!
Međutim, uslijedio je događaj koji će uveliko opredijeliti sudbinu Rovaca. Okupacione vlasti su razočarane da predaje Ibra i Vuja Bulatovića ne ostavljaju nikakva traga na moral ostalih ustanika, ili, kako ih oni često zovu – „odmetnika”. Efektivno rukovodstvo ustanka se nalazi u rukama energičnoga komandira Ivana Bulatovića, a borbenost Rovčana podgrijava se i činjenicom da uviđaju kako nijesu sami – jer su stalno u prilici da na svojoj teritoriji vide već poznate grupe komita iz drugih plemena.
Okupacione vlasti sada procijenjuju kako je ustanak Rovčana, koji se dolaskom proljeća regeneriše, moguće trajno ugušiti ukoliko se eliminiše njegovo vođstvo. Plan operativno priprema okružni načelnik u Kolašinu Boško Boškovićo (o njemu vidi nastavak ovoga feljtona br. 12). Jedna grupa odlučnih dobrovoljaca, najamnika iz „leteće čete” – a oni su imali status žandarma pod ugovorom na određeno vrijeme – tokom noći se krišom privuče do sela ili zaselka Granica, đe prema srpskim obavještajnim izvorima borave vođe ustanka, te ih tu pobiju i-ili pohapse.
Otprike, Granica je na oko 1.300 metara nadmorske visine, podno okomita brda Kamenjar, a onomad je, po prilici, imala tridesetak domaćinstava, isključivo Bulatovića. Uslovno rečeno, Granica se nalazi u središtu Rovaca. Neki je smatraju posebnim selom, a neki zaselkom Mrtvoga Dubokoga. Bilo kako bilo, Granica i Mrtvo Duboko, skupa sa selima/zaselcima Smolice, Smreka, Luke, Dumačine, Močila, Selo, Zavrh, Kremeš, nazivaju se skupno i – Gornja Rovca.
Da pogledamo – kako je izvedena planirana akcija žandarmerije?
„Noću, između 2. i 3. aprila 1920, jedan vod žandarmerije u jačini 35 druga, sa dva oficira, kapetanom Milisavom Tomićem i potporučnikom Novicom Perovićem”, piše 1937. list „Zeta” iz Podgorice, „došao je iz Kolašina tajno u selo Granicu – ovo po iskazu kapetana Tomića – da pohvata ili pobije odmetnike iz Župe Nikšićske koji su posljednjih dana tu živjeli.
Odmetnici, po vođstvom kapetana Vaska Marojevića, blagovremeno obaviješteni o dolasku i namjeri žandarma, uspjeli su da neopaženo napuste selo u društvu seljaka kod kojih su tih dana stanovali. I sklone se u obližnju šumu na dogled selu, da motre na rad i pokrete žandarmerije.
Ne našavši odmetnike na spavanju, kako se nadala, žandarmerija je stala zlostavljati kućnu čeljad, ispitujući je za odmetnike, čak i na ženske nasrtati, sve dok nije svanulo, a tada je krenula natrag, vodeći sa sobom dva-tri muškarca i toliko djevojaka kao taoce”.
Uslijedio je uraganski napad na žandarme. O tome se ponešto doznaje iz sačuvanih arhivskih izvora. Naime, Zetska divizijska oblast pretpostavljenoj Komandi 2. armijske oblasti u Sarajevu, a ova Vrhovnoj komandi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu, 4. aprila 1920. dostavlja izvještaj:
„Jedno odelenje žandarma, koje je načelnik Okruga kolašinskog uputio u Rovce (jugozapadno od Kolašina) radi potere odmetnika, bilo je, kako izgleda, napadnuto od odmetnika 3. tekućeg meseca: 3 su žandarma poginuli, 8 ranjeno, a 10 razoružano. Odmah je iz Kolašina upućeno najpotrebnije pojačanje”.
Prema prvim vijestima, okupacione vlasti misle da je vođa „odelenja” uspio da pobjegne. Iz 2. bataljiona 2. žandarmerijske brigade 5. aprila 1920. javljaju da je „kapetan Milisav Tomić pobegao od odmetnika, te se isti nalazi kod čete u Rovcima, koja poteru za odmetnicima dalje nastavlja”.
I Boško Bošković referiše pretpostavljenima: „Od načelnika Sreza moračkog dobio sam naknadni izveštaj: da su se odmetnici u velikom broju grupisali u Rovcima i da ih ima na broju 300 stranaca. Svi seljaci i muško i žensko sela Mrtvo Duboko učestvovali su u napadu na žandarme, svlačeći poginule i ranjene, a svi su napustili svoje kuće i odbegli u šumu.
Rovčane je u ovoj borbi predvodio Boža Bulatović iz Rovaca, a vođe stranaca odmetnika su Vasko Marojević, Živko Nikolić, Milisav Nikolić i još neki za kojih se imena nije moglo saznati”.
Još Bošković napominje da traži hitna vojna pojačanja, „pošto ni ovo Načelstvo [u Kolašinu] ni ovdašnja komanda [58. pukovska] nemaju na raspoloženje dovoljnih snaga da savladaju ove odmetnike i da sa razbojišta mrtve i ranjene žandarme otmu iz ruku odmetnika i u tome kraju povrate red”.
Narednoga dana (6. aprila 1920), s lica mjesta – terena prema Rovcima, okupacione vlasti su dobile izvještaj Nikole Đilasa, komandira žandarmerije iz Kolašina, „da su odmetnici na desnoj obali reke Mrtvice i to oko 150 do same obale reke iznad kamenog mosta”, „drugi deo, do 250 [ustanika]” oko Mrtvoga Dubokoga, a „treći deo, 100 [ustanika]” nešto južnije.
„Pokušati pokupiti mrtve i ranjene [žandarme] bilo je nemoguće, jer su položaji kod mosta kamenog posednuti”, veli Đilas, te dodaje da su „Vlahovići i Bulatovići pod oružjem”, a da se „nema poverenja u moračku omladinsku organizaciju”, odnosno, tzv. bjelaši iz Morače, kao i u jesen 1919, nijesu radi da napadaju sunarodnike u Rovcima…
No, što se, uistinu, desilo po prilici u praskozorje 3. aprila 1920. kada „odelenje žandarmerije”, nakon pretresa i iživljavanja nad civilima u Granici, povevši sa sobom taoce – pet-šest mještana, muškarca i žena – neopaženo pokušava da se izvuče iz Rovaca?
„Vidjevši to”, pisao je list „Zeta”, „Rovčani i župski odmetnici, pođu u pretijek; i pošto su bili u manjem broju, postave zasjedu u klisuri tkz. Ždrijelo, zametnu borbu sa žandarmerijom, pozivajući je da preda oružje i taoce.
Rezultat te desetominutne, ali krvave borbe, bio je: 6 mrtvih žandarma, 8 teško ranjenih i 19 zarobljenih SA KAPETANOM MILISAVOM TOMIĆEM – KOJI JE, NA PRVI PUCANJ, UTEKAO I UHVAĆEN JE U BJEKSTVU NA 2 KM DALJINE”.
Čuvši pucnjavu, na razbojište nijesu dotrčale samo neke ustaničke grupe, razbačane diljem rovačkih sela, već i stotine mještana – među kojima i oni željni osvete za ubistva njihovih najmilijih, torturu i pljačku koje je prethodne (1919) jeseni izvršila srpska okupaciona vojska.
Prisutne vođe – crnogorski kraljevski oficiri, sada su u dilemi: zaštititi razoružane, ranjene i zarobljene neprijatelje i time sačuvati vojničku čast, ili se ukoloniti i prepuštiti ih osvetničkome bijesu naroda?...
(Nastavak feljtona u četvrtak 7. decembra)
Todor
Sjajan feljton. Pa niko pojma nema o ovim desavanjima