Piše: Marko Vešović
1. Sjetiću se stihova iz moga stotinu ljeta dalekog dječaštva:
Po Papama magla pala,
kad se digne, dođi mala.
U prvi mah, ovi stihovi ne samo da izgledaju, nego zbilja i jesu čista lirka, barem koliko su čiste namjere muškarca koji ovo govori: ne bi se taj sa «malom» nipošto sastajao po magli, radi se o istinskom džentlmenu koji je dužan da ženskoj glavi čuva dobar glas, a možda se, šta ga znaš, pribojava i da bi, u toj magli, mogla zalutati nekom drugom u šake.
Na jezičkoj razini, odmah se uočava da ono «a», koje se u prvom stihu ponavlja sedam puta, posjeduje nesumnjivu sugestivnu snagu: kao da je samoglasnička monotonija u dosluhu sa maglenom monotonijom krajolika. Kao da taj sedam puta opetovani vokal nudi zvučni snimak magle.
Tako izgleda u prvi mah. Ali ovi stihovi samo su naizgled bezazleni: vremenska rečenica ”kad se digne” ne govori jedino o dizanju magle, jer u prirodi postoje različite vrste „dizanja“. To jest, magla nije pala samo po Papama, već i po značenju toga glagola.
Kad se u njega pomnije zagledate, otkrijete da puti u dva suprotna značenjska smjera: maglom, kao čednim velom, prikriveno je dizanje uda koji Vuk naziva Crven Ban, a u toj metafori besmrtno je upravo to što je savršeno tačna: banovi i jesu bili bukvalno crveni.
Ja odmah zamislim bana Strahinića u njegovu ruhu: "Što od vode čoha crvenija, a od sunca čoha rumenija". Ruho koje ne blijedi ni od pranja ni od sunčeve svjetlosti! Čarolija papljanskog dvostiha iz mog dječaštva i jest upravo u smjesi čiste lirike i još čišćeg bezobrazluka. Taj distih je kao kofer sa duplim dnom.
2. Ima i slučajeva kad se pjeva pravi bezobrazluk, a stihovi su prava poezija. Kad sam bio student, moj prijatelj Ratko Kovač, koji je bio iz Oblja ili od Oblja, i nije dao reći je Bosanac: oni su Hercegovci i kvit, odveo me na ilidžansku igranku, gdje su njegovi zemljaci pjevali ovakve stihove:
Šta se ono na Veleži žuti?
Hercegovac ućero pa šuti.
Poeziju je i ovdje skrivila, bezbeli, rima. Čija nas sugestivnost poziva na saradnju. Zašto se Hercegovac „žuti“?
Odgovor može biti različit, u skladu sa iskustvom svakog pojedinca,a meni se čini da je žut kako bi se vidio što dalje, žuta boja ko da skraćuje razmak sa kojeg se gleda.
No ne mora se žutjeti odjeća. Šta ako se žuti kao zvijezda, kao sunce? Možda tu ima i nešto komično i nešto kosmično, kako bi rekao Gaston Bašlar.
A zašto šuti? Zato što o Njenom Veličanstvu Minđosaveti brbljaju oni koji su je gledali s Marsa kao ja u mladosti, a pravi zagondžije šute. Sjetiću se i predratnog vica. Na sarajevskoj stanici Mujo ulazi u kupe, sjeda i kaže: „Hajmo odmah o pički, ja
silazim u Podlugovima“(na prvoj stanici).
Evo i predratne anegdote: hercegovački gastarbajteri, pred odlazak vani, zagrljeni pjevaju: „Teško onom ko Njemačku krči, kod kuće mu ženu drugi prči“, a jedna od žena s uzdahom veli: „Gospe moja, pisme žalostive!
Ljekari kažu da je opsjednutost minđom znak senilije. U redu, pa šta? Davno sam napisao je za taj patent Bog zaslužio Nobelovu nagradu.
3.Evo i stihova iz pjesme koju je Ksenija Cicvarić pjevala s lakoćom potoka koji žubori.
Koga god si pogledala
svakome si ranu dala.
Ovdje iskra istinske poezije nenadno kresne iz sudara imenice “rana” i glagola “dala”: rana koju zadaje pogled ljepotice prometnula se u dar. Čemu je kriva tjeskoba osmerca koja goni u sažimanje: umjesto dužeg “zadala”, kako je prirodno kazati, pjevač uzima kraći glagol “dala”, ali pravim pjesnicima prisila metra i rime ne odmaže nego istinski pomaže da se potpunije izraze.
I ovdje su metrička prisila i eho-rima „pogledala“-„dala“ pomogli pjevaču da ranjavanje pretvori u davanje, i time nagovijesti nešto veoma važno o ljubavi: taj bol, koji se blagosilja, izuzetno je uzvisio ženu; sve što dolazi od nje, pa i patnja, ne može ne biti dar.
A u geologiji ovih stihova sluti se "utonula slika", kako taj pojav zovu Englezi: ženski pogled je kao "strijela" koja međutim daruje i kad ranjava. Majakovski je govorio o „starom jezičkom gvožđu“ koje ne treba prezreti, jer iz njega je moguće izvući novo, što ovi stihovi pokazuju: ljubavna strijela je prastara otrcana metafora, ali rana koju daje nešto je novo.
4. “Gde je ljudima zavičaj”, pitala se Isidora Sekulić?
”Tamo gde drugi ljudi razumiju do kraja i do dna šta oni kažu, do poslednjeg spoljnog i unutrašnjeg trepeta jezičkog razumeju šta je onima drago i šta ih boli”.
Trudio sam se da, kao pisac i prepjevalac, temeljito naučim svoj srpskohrvatski jezik – i danas su mi drage i dalmatinska poslovica: “gdi ima imena, ima i simena”, i bosanska: “samo pošteno, pa ko koga prevari“, i crnogorska: “moru i zboru kraja nema” i niška: “žensko ne misli na onu stvar samo kad prelazi preko brvna na vodi”, ali crnogorske jezičke tvorevine razumijem “do dna i do kraja“.
No i najsvojije mora se učiti. Od najranijeg djetinjstva znam stihove iz usmene pjesme: «Čaj goro, lane moje, pričuvaj mi ovce», koju je pjevala moja sestra Milica prije udaje.
Vjerovao sam da je “čaj” geografski naziv, i da tu “Čaj goru” treba shvatiti kao, recimo, “Kom planinu”. Kasnije, mislio sam da je “čaj” u stvari glagol: kad se subotom kasno vrati iz Bijelog Polja, Darinka je govorila: “vazdan sam čajila na onu pljacu, jedva sam ćušnula što sam ponijela». A tu su bili i stihovi iz narodne pjesme: «Ne čaj više, Miloševa majko”.
“Čaj” je jedna od zagonetnih riječi koje su u meni izazivale goleme, gotovo mitske odjeke: i danas bude nostalgiju za nepovratnim svijetom koji treptio od tajni, a jedna od njih je bila i gora koja čeka, koja čaji.
Kad sam radio tezu o Zogoviću, da provjerim značenje riječi “odaždica”, otvorim rječnik gdje se kaže da je to pokrajinska riječ, jer je Crna Gora bila pokrajina, bezbeli srpska, čija će drugo i bit, i vjeruj da je tako: sve što piše u rječniku koji su pravile tolike mudre glave ne more ne biti istina.
U najsrpskijoj od jugoslovenskih pokrajina, koja je na Referendumu seki Srbiji odmjerila od šake do lakta, što nije fer, «odaždica» je “noćna i jutarnja izmaglica”. Potom se navodi Ljubišina rečenica: “Zetsko polje tek se primrači, pritisnu čaj i magla odaždica”.
Slatko sam pretrnuo od riječi “čaj” i našao ju u rječniku: «čaj» je «razrijeđena, rijetka magla, izmaglica» i opet primjer iz Ljubišinih djela: "Vrh polja popanuo čaj na sleđenu slanu”.
«Čaj gora» je, dakle, gora u izmaglici, u onoj timorini koja treperi oko kršnih i šumovitih vrhova, čineći ih pomalo nestvarnim. “Čaj” ima veze s riječju “čađ”, čađan je što i čajan, to jest maglovit.
“Čaj” je ključ ovih stihova čiji ću nagoviješteni smisao prepričati: ti, goro u izmaglici, koja možda nisi gora nego čobanica, pričuvaj mi ovce… Kad sam najzad shvatio ovu sliku, kao da se njena tajnovitost produbila.
Iz današnjega govora nestali su i «čaj» i «timorina» kao posve suvišni, jer čovjek je dezertirao iz prirode u carstvo novca, kako reče Isidora Sekulić, stoga su iščezle riječi koje su hvatale ono najtrepetnije u prirodi, toliko iščezle da čak ni rječničari danas ne znaju šta je timorina.
U jednom Dučićevu putopisu pominje se alpska timorina koja od svega na čemu leži pravi priviđenje i obmanu. Dučić misli na plavičastu izmaglicu oko alpskih vrhova, oko timora. A rječničari vele da je timorina predio u kome ima timora. Pa sad zamisli, majčin sine, alpske vrhove koji ne stoje nego leže ka da su Crnogorci, i, dok leže, u stanju su da, od svega naprave varku i obmanu, baš kao vječno dokoni Crnogorci.
5. Ili uzmimo stih iz Njegoša: »Prisuka sam pedeset godinah», kaže serdar Radonja, što znači da je napunio, navršio pedeset, ali ovaj «prevod» uništava poetsku čaroliju: slika života kao nečega što se suče doziva u sjećanje grčke Moire koje su Rimljani zvali Parke, tri sestre suđenice od kojih Kloto prede nit života, Lahezis je čuva Atropos je presijeca.
No u klasičnoj Crnoj Gori, stoljetnom vojničkom logoru gdje se živjelo krajnje trijezno i bez ikakve metafizike, nije moglo biti suđaja, čovjek je sam sukao vlastiti život, sam ga držao u sopstvenim rukama, stoga je bila tačna Njegoševa tvrdnja da najviše slobode ima u «Crnoj Gori od koje ključeve ja držim».
6. Miro Glavurtić ide u umjetnike na koje se moja duša, za vrijeme opsade bosanske prestonice, oslanjala kao na štaku. Miro je slavan likovni umjetnik, ali malo se zna da je umio biti odličan pjesnik. U ratu sam se često krijepio stihom iz njegove pjesme "Posmrtno slovo"u kojem pjesnik pita oca: "Šta ćutiš kad si mrtav i kad ti više niko ništa ne može?"
Stih sadrži moćnu varnicu crnog humora koji puti ka velikoj poeziji. Jer, zbilja, kad otac misli prozboriti ako ne u čas kad se našao van dosega špijunskog uva i udbaške batine?
Pjesma "Posmrtno slovo"ima zapravo poentu na početku. Taj stih je kao obzor koji pred očima pukne s vrha na koji ste netom stali: otvori se prostor jednog života i vremena koje su Jugovići proćutali sa brnjicom na ustima.
Ali pustimo Jugoviće. Glavurtić je Bokelj, te ako ovo ne znate, promaći će vam važna nijansa smisla u velikom stihu koji dobija punu sugestivnost tek kad ga uokvirimo najšpijunskijom od svih jugoslovenskih republika. Doušnika je u njoj bilo ka Tatara, čemu su razlozi bili brojni, a evo jedan: uoči minulog rata, kad se moglo slobodno pričati, u jednom tekstu sam opasno zamjerio Titi što je Goli otok protivustavno anektirao Crnoj Gori.
Za opsade Sarajeva, smrt koja je svaki tren visila u zraku znala je biti i vrelo slobode. Gledaš kasapnicu i kažeš: računaj da te nema i raspali po paljanskim zlikovcima. No dešavalo se da me dugo, nekad i mjesecima, pero neće: ukopisti se kao magare na mostu i ni makac.
Tada sam malo preudešenim Glavurtićem stihom: “Šta ćutiš sad kad te nema i kad ti više niko ništa ne može?” mamuzao vlastitu maštu, kušao da sebe trgnem iz mrtvila: ako si sebe već upisao među pokojnike, šta si se smrzao, što ne ožežeš po zločincima?
Ligeja
Vanrednosti, ime ti je Marko Vešović. Posljednji čovjek-stil u Crnoj Gori, koji, bojim se, za sve ovo vrijeme nije "prisuka" sebi dostojnog nasljednika u tumačenju poezije. O-čaj je popanuo po kulturi Crne Gore.