POEZIJA RISTA RATKOVIĆA (2)

Piše Marko Vešović 

Većina uspjelih Ratkovićevih stihova ima mitski potencijal: ”Zver li sam, umnik, ili pak bilje”. Ovdje se u drukčijem ključu ponavlja formula o nerođenom sinu koji je i zvijer i biljka. To pitanje puti ka tjeskobi pred tajnom svog bića, pred zagonetkom svog identiteta, a u temelju mu je čuvstvo kojim je hranjen i mit: u činu regresije mašta roni u dubine do osjećanja iskonski nerazlučnog jedinstva čovjeka, životinje i biljke. Nešto je slično i u ovom odlomku iz pjesme "Crnci protiv Amerike":

zbor zborila skupina
koje suncu beše ime
panter pas il jaguar
ili ris ili lav
medvjed ili zmijski car.

Ovi stihovi žive od čežnje za preimenovanjem svega, jer su riječi ”više nego apstraktne”, stoga bi sunce trebalo da ima ime kao životinje kako bi bilo upojedinjeno sve što postoji, ali ovdje ima i ”arhaizacije bića i jezika”, kako reče Konstantinović, ima odbljesaka mitske svijesti koja ne luči nebesko i zemno: kad je nadijevala imena sazvježđima, projicirala je u nebo Psa, Ovna, Ribu, Raka, Škorpiju, Medvjeda, zemaljskim aršinom premjerila kosmički prostor.

A ova vizija iz pjesme "Živi vetar" nudi jednačinu zvijezda, vjetra, okeana i ljudskog srca u kojoj također ima mitskog:

Zvezdama li to vetar,
Krilima zvezdanim lupa li to vetar
Ogromno oko okeansko,
Ili to moje srce ne otkucava ravnomerno.

Ovdje je svijet – životinja čije je ”ogromno oko” okean, a takvih prestava ima u mitologijama svih naroda. Zamislimo li, kao stvarnosni predložak, okean gdje se zrcale zvijezde kao u oku i vjetar koji uzburkava vodu, nije teško otkriti kako je ovo napravljeno: vjetar isprva ”lupa” zvijezdama okean – slika teško prestavljiva, pa je pjesnik izoštrava, javljaju se krila koja lupaju po okeanu.

Vjetar koji uzburkava vodu gdje se ogledaju zvijezde iskrsava kao ptica čija ozvjezdana krila biju po vodi – nadstvaran prizor u kojoj ne znaš gdje prestaje nebesko, a počinje zemaljsko, i gdje končaju zbivanja u prirodi, a počinju zbivanja u pjesniku. Nezaboravna poezija. U kojoj ima i prvotne ljudske jeze pred noćnim tajnama svemira, i drevne, mitskoj svijesti svojstvene slutnje da je poremećaj u ljudskom srcu i poremećaj u komosu. Stoga pjesnik i može, u drugoj pjesmi, da kaže ”uvelo je sunce moje svesti”: u slici nadrealističkoj, u pridjevu ”uvelo” našli su se na mitskom okupu svemirsko sunce, zemaljsko bilje i ljudska svijest. U težnji za konkretizacijom govora, pjesnik koristi postupke koji znače regresiju na razinu mita ili na razinu sna, a potonje se u njega zbiva mnogo češće:

”Stotinu devojčica šiju jednu veliku gumu. Čim me videše, povikaše sve u jedan glas: Dužan si nam jedno nebo, dužan si nam jedno nebo. Ja im odgovoram: ‘Kad i poslednji komad mesa nestane sa mene’... i tada, umesto da završim, ugledah sebe kao visoku travu koja se povija i diže”.

Ovaj odlomak iz Mrtvih rukavica treba čitati kao san, bukvalno prepisan. A san, kao i mit, konkretizuje sve, spuštajući mentalni nivo, to je regresija svijesti od arhaičnog, gdje se javlja mišljenje u slikama.

Ko su tih sto djevojčica, kako i zašto ”šiju gumu”, i kakvu gumu – pjesnik i ne pomišlja da objasni: škrtim potezima bilježi prizor kao po sebi razumljiv, jer u snovima ovakve slike ne izazivaju čuđenje, primamo ih kao neupitnu stvarnost.

I riječi djevojčica: ”dužan si nam jedno nebo” temelje se na snovnoj alogičnosti, ali snagom prevazilaze okvir snoviđenja, jer zrače zaumnim demijurškim nagovještajima koji pute ka važnom svojstvu ovog pjesništva: najizvornije Ratkovićeve vizije često sadrže hibridni okus mita i sna. Iskaz ”dužan si nam jedno nebo” puti ka pjesniku kao mitskom tvorcu: kosmogonijski mitovi počinju pričom o bogu ili nadljudskom junaku koji od komada ubijene životinje stvara nebesa i zemlju.

Stog čujemo mitske prizvuke i u nedovršenoj rečenici:

”Kad i poslednji komad mesa nestane sa mene” koja sugeriše viziju pjesnika kao mitskog kreatora koji ne komada ubijenu neman već vlastito tijelo, sopstveno biće, da sazda svemir, književni dakako.

I preobrazba pjesnika u ”visoku travu koja se povija i diže”, iako se na jezik razuma može prevesti lakše nego ostale slike u pjesmi, jer sadrži slutnju smrti, strah od pretvorbe u travu koja će nići iz njega, nije lišena mitskog osjenčenja: jungovski rečeno, vanjski svijet sadrži pjesnikovo mišljenje i osjećanje. Otuda ovaj krajnje jezgroviti tekst iz Mrtvih rukavica treba čitati kao uobličenje dva protivurječna čuvstva: prepleli su se strah od smrti i težnja za prevazilaskom smrti u tvoraštvu koje ima mitsko, kosmičko dostojanstvo.

Nekad i naoko obični stihovi u ovoj poeziji se dižu do vizija sa snovno-mitskim obilježjima: ”Neka mi do neba izraste mir”. ”Mir” je unutarnje stanje, nevidljivo, nematerijalno, koje se ovdje opredmećuje, u bukvalnom smislu te riječi: predmet je nešto što je metnuto pred nas. U težnji da poništi jezičke apstrakcije, da sve utjelovi, pjesnik mir pretvara u drvo do neba, kakvo i postoji u snovima i mitovima.

A u pjesmi "Zver-jagnje" Ratković kaže:

Govorim: to mapu vezem tela svog.
U telo moje živ je zakopan zver –
To on ove reči veze
U telo moje živ je zakopan duh –
To on ovu pesmu peva.

I ovdje je očit napor ka korjenitoj konkretizaciji jezika: temelj prvog stiha je sinestezija: govor nije čujan već vidljiv, postaje mapa čija je fizičnost pojačana i glagolom ”vezem”: mapa se ne crta, kako bismo očekivali, već se pravi kao vez. Tijelo je metaforom ”mape” uvećano, tjelesno je postalo geografsko, nešto kao država, svijet za sebe. Ovdje poetski govor krajnje konkretizuju sinestezija, teleskopirana metafora ”mapa” i bukvalizirana metafora ”vezem” (kad neko lijepo priča, veli se da ”veze”), a u dubini slutimo mitsku logiku po kojoj riječ biva tijelo ovaploćujući se u Hristu.

Pjesnikovo ”telo”, koje je i njegov govor, sadrži ”zver” i ”duh”. Rastko Petrović je prigrlio tog ”zvera”, smatrajući da
”duhovnost mojoj pustolovini mišićnoj samo smeta”. U Ratkovića događa se drugo: tu su i ”zver” i „duh” ali su ”živi zakopani” u ”telu”. Znači li to da su na smrt osuđeni vezanošću za smrtno tijelo, živi sahranjeni u tijelu koje će ih proždrijeti, i da ”reči” koje zvijer ”veze”, odnosno ”pesma” koju duh ”peva”, znače otimanje iz groba, suprotstavljanje toj ”smrti-u-životu” da se izrazimo jejtsovski? Ili oboje, i ”zver” i ”duh” pate kao da su živi zakopani, pate jer su sukobljeni, a zatvoreni u isto tijelo?

Kako god bilo, tijelo koje im daje život istodobno im je i grob, zemlja u koju su ”zakopani”, te se može reći da je ”telo”, kao temeljna metafora koja stapa dvije daleke, čak oprečne stvarnosti, viđeno na duboko nadrealistički način.

Pamtim još dva stiha koji su me u mladosti fascinirali: ”jer nebo i zemlja plotom su pregrađeni / i laje privezan pas u moje telo zakopan”. Plotom koji kao pregrada razdvaja nebo i zemlju, bio sam ushićen, a nisam znao šta znači. Nije bio manje uzbudljiv ni pas, i živ i mrtav, jer laje, iako zakopan, i to u tijelo, kao u zemlju. Ove slike i sad su mi mađijske, ali mogu da pružim bar uslovna objašnjenja: seoski plot dobija kosmičko dostojanstvo, a uzvišena mitska slika je ”uprljana” niskom stvarnošću.

Jer u mitu tvorba svijeta počinje naznakom osnovne koordinate poretka: razdvjanje nebe i zemlje. Ratkovićeva slika, u dubini humorna, stavlja u pitanje taj poredak: bog je kao seljak plotom razdvojio nebesko i zemaljsko, uvišeni smisao biblijskog Postanja tim plotom je ironijski napadnut. No stvar se može i drukčije gledati: u seljačkom pravljenju plota ne ponavlja li se, svaki put prvi čin božanskog uređivanja svijeta, nije li svaki seljak, u kad diže plot, pomalo demijurg? Ratkovićeva slika, dvosmislena u biti, pruža uporište za oba načina čitanja.

A onaj pas, skupa s plotom za koji je vezan, onestvaren je tvrdnjom da je laje zakopan u pjesnikovo tijelo. Možda je to pas iz sjećanja, iz uspomena, koje i jesu duboko zakopane. No pjesniku je svejedno je li to pas koga se sjeća, ili stvarni pas, jer u njegovoj poeziji oba imaju isti stepen zbiljnosti, unutarnji pas je realan kao i onaj za plotom, nutarnja stvarnost je zbiljska koliko i vanjska, i nema razloga za vjeru da je pas iz uspomene, u poredbi sa istinskim, drugostepena stvarnost.

Ali, ako je unutarnji, zašto ne kaže, kako očekujemo, da je pas zakopan u njemu, a ne u njegovo ”telo”? Zato što je u ovoj poeziji „telo“ metafora ukupnosti, prvobitne integralne stvarnosti bića koja se javlja u dva osnovna vida, dvije opreke: jedno je u njemu ”zver”, drugo ”duh”, a oboje je ”zakopano” u ”telu”.

Taj pas, njegov lavež, objava je nagonskog, onog što Ratković imenuje kao ”zver” u sebi. Ali nije odveć važno šta bi taj plot i pas mogli značiti, važnije je primijetiti, u oba stiha, isti postupak: zemaljski plot je projiciran na nebeski, božanski plan, a vanjski pas projiciran je u nutrinu, zbližene su dvije udaljene zbilje, u treću, novu, koja je iznad obje, a tako Andre Breton u Manifestu nadrealizma i definiše pjesničku sliku, usvajajući od Pjera Reverdija njeno određenje kao ”čiste kreacije duha” koja nastaje ”zbližavanjem dviju manje ili više udaljenih realnosti. Što udaljeniji i vjerniji budu odnosi dviju zbliženih realnosti, utoliko je slika jača, utoliko ima više emotivne i poetske stvarnosti”.

ZAPISI O KNJIŽEVNOSTI: Poezija Rista Ratkovića

Plot što razdvaja nebesko i zemaljsko, i pas što laje u tijelu zakopan, slike koje zbližavaju zemaljsko i kosmičko, vanjsko i unutarnje,”čista su kreacija duha” kojom je uspostavljena nadstvarnost, čisto poetska stvarnost gdje se gase pitanja: šta je san a šta java, šta viđenje a šta priviđenje, šta vanjsko a šta unutarnje, šta zemno a šta nebesko.