ZAPISI O KNJIŽEVNOSTI: Poezija Rista Ratkovića

Esej prof. Marka Vešovića o čuvenom crnogorskom pjesniku

Piše: Marko Vešović

Poeziju Rista Ratkovića čitao sam s velikom strašću u doba svog đakovanja, prije pedeset i kusur godina. Po sebi se razumije da mi je, vo vremja ono, mnogošta u toj poeziji bilo nerazumljivo, što me nije spriječilo da je zavolim. Docnije, kad sam u Fridrihovoj knjizi Struktura moderne lirike, pročitao da je spoj nerazumljivosti i fascinantnosti jedno od bitnih obilježja moderne lirike, sjetio sam se svog gimnazijskog doživljaja Ratkovićevih pjesama (bolje rečeno tekstova) iz Mrtvih rukavica: opčinjavale su me u njima neshvatljive slike, baš zato što su neshvatljive, ali tome nije bilo krivo samo moje mizerno čitalačko iskustvo: nerazumljivost, koja je magnetična, jer ima golemu naslutnu snagu, jer ništa ne kaže a mnogo nagovještava, trajno je svojstvo najboljih Ratkovićevih pjesama, stihova, slika, koji su mi i danas, kao i prije trideset osam godina, teško prevodivi na jezik razuma: «Dođi na onaj vir – čekaću te u hlebu».

To je poruka iz pisma koje pjesnik šalje mrtvoj sestri. Neophodno je, ali ne i dovoljno reći da pjesma iz koje je ovaj nezaboravni stih djeluje kao vjeran prijepis sna, to jest da su pomjerene i čudesne slike u njoj motivisane snovnom logikom. Jer slutimo da je iskaz ”čekaću te u hlebu” okružen aurom značenja koja dobacuju u svijet s onu stranu i naše jave i našeg sna, u drevni svijet gdje su mogućne mađijske preobrazbe svega u sve, mitske pretvorbe koje poriču međe što dijele bića i stvari, ljude i životinje, životinje i biljke: ”Zar da pored mene raste zver-biljka moja”, kaže Ratković u pjesmi Sinu, a čitalac bi morao, ako hoće da shvati i prihvati ovaj stih, potražiti u svojoj mašti, u dubini svog bića, još nepresahlo vrelo arhajskog mišljenja koje čovjeka, zvijer i biljku vidi u stopljenosti, pravi od njih jedninu. I slika čekanja u hljebu poziva nas da je iščitavamo u mitskom ključu, jer ako se, recimo, u narodnoj priči Đavo i njegov šegrt, čovjek može preobraziti u šaku prosa, zašto pjesnik 20. stoljeća ne bi svoju sestru mogao čekati u hljebu, nastanjen u tom hljebu, pretvoren u hljeb? Uostalom, zar se i u Bibliji ne kaže za Hrista da nas čeka u hljebu.

Stoga je neophodno reći koju riječ o Ratkovićevoj poetici. Razmotrićemo posve kratku pjesmu Lepota iz 1925. godine:

Dva mlada groma
s kopljem od krina,
čuvaju negde
o Lepoti san

U ovoj minijaturi možemo uživati ne pitajući se o njenom konačnom smislu: treba se prepustiti lirskoj čari kojom zrači ova igra gromova i krinova – igra opreka koje se ne sudaraju već sjedinjuju: od nebeskog i zemaljskog, od nevinih krinova i ubilačkih gromova, napravljena je pjesnička jednačina u kojoj se zbiva uzajamna razmjena među oprekama, te bi se moglo reći da gromovi bivaju pripitomljeni krinovima, a bezazleni krinovi postaju oružje, zadobijaju prijeteći, agresivan smisao.

Ali zašto su Ratkovićevi gromovi mladi, kad grom nije živo biće, a traje tek magnovenje, stoga ne bi mogao biti ni star ni mlad? Osim ako ga shvatimo kao metaforu svježine. Zrak, nakon groma, jeste mlad. Učinak groma u vazduhu – viđen je kao njegovo svojstvo. Što nije rijetkost u Ratkovića: kad u pjesmi Luminal kaže ”žedna voda”, očito je da je žedan pjesnik obuzet predsmrtnom vrućicom. A kad u pjesmi Bar kaže: ”miris je umoran”, nema sumnje da je riječ, prevashodno, o pjesnikovu umoru od neprospavane noći. Na isti način je, u Ratkovića, i bura ”bespomoćna”. Ipak, osjećamo da nas ovakvo čitanje pjesme Lepota ne vodi suviše daleko. Jer zašto su, na primjer, pjesniku bila potrebna baš dva groma?

U eseju Duh nove poezije i njena tehnika, Ratković veli: ono što je bitna novina u poslijeratnom pjesništvu može stati u jednu riječ: konkretnost. Pošto su ”reči same po sebi više nego apstraktne”, ima samo jedan način da se dosegne konkretnost: ”zadržati samo bukvalno značenje reči i rečenica, a odbaciti sva ostala, prenesena značenja”. I navodi primjer: ”u izrazu ‘gnevni cvet sa Jang Cekjanga’ nema nikakvog prenesenog značenja”, to jest, ”reči znače ono što neposredno znače sobom”. Ako bi smo, dakle, riječ ”cvijet” shvatili kao metaforu ženske ljepote, dobili bismo sliku gnjevne kineske ljepotice rođene kraj Jang Cekjanga, što po Ratkoviću ne bi bio ispravan način čitanja ove slike koja od nas zahtijeva da zamislimo cvijet sposoban da osjeća gnjev.

Ni ”mladi gromovi” ne upućuju, metaforički, ni na šta izvan sebe samih, stoga nam se ne preporučuje da ”gromu” pripišemo značenje kakvo on ima, recimo, u ovim Aranjijevim stihovima u Zmajevu prevodu: ”Pod nebom je dosta delija valjani’, / al sa gromom niko neće da megdani”. Kao što je cvijet sa Jang Cekjanga doslovce gnjevan, i gromovi Ratkovićevi su bukvalno mladi, naša mašta treba da pristane na stvarnost u kojoj su gromovi personalizirani. Ovakvi spregovi riječi pozuvaju nas da se vratimo mitskom načinu mišljenja. Koji sve konkretizuje:

I srce mi je još sposobnije
za otkucavanje tajnih znakova duha,
duha ili druge materije –

kaže Ratković u pjesmi Ponoć mene, nagovještavajući da se u njegovu doživljaju duh i materija ne cijepaju nadvoje, nego su dati izjedna, stoga pjesnik, čija poezija živi od zahtjeva za korjenitom konkretizacijom svega, i duh osjeća kao svaku ”drugu materiju”, stoga i može da u pjesmi Sinu kaže: ”moj duh je krilati kamen”. Ti ”mladi gromovi” s ”kopljima od krina” što čuvaju ”o lepoti san”, treba da nas se dojme ponajprije kao mitska slika.

A mit je duhovna tvorevina u čiju se doslovnu istinitost najdublje vjeruje. Kad se mit počne doživljavati ne kao stvarnost već kao metafora, to je znak da više nije živ, da je prestao biti pokretačka snaga u ljudskoj duši, ili u ljudskom društvu. U mitu, kaže Meletinski, ”čovjek još nije jasno odvajao sebe od prirode koji ga okružuje”, baš kao što su, u maloprijašnjoj Ratkovićevoj slici, njegov nerođeni sin, zvijer i biljka još uvijek – jedno. U mitu, po Meletinskom, čovjek prenosi ”na prirodne predmete sopstvena svojstva, ljudske strasti, mogućnost da se pojavljuju u čovjekolikoj fizičkoj spoljašnjosti”. To ”naivno očovječenje prirodne sredine” omogućilo je ”sveopštu personalizaciju”.

Nešto od tog prenošenja ljudskih svojstava na prirodne pojave, svojstvenog mitskom mišljenju, ogleda se kako u ”cvijetu” koji je ”gnjevan”, tako i u ”gromovima” koji su ”mladi”. Cvijet, kao u mitovima, sposoban je da osjeća ljudsku strast, a gromovi se, kao u mitovima, pojavljuju u ljudskom obličju, to jest pretvoreni u dva mlada ratnika koji čuvaju stražu.

Sad poimamo i otkud u pjesmi baš dva groma: mišljenje u parovima važno je obilježje mitske svijesti: Kain i Avelj, Kastor i Poluks, Ahil i Patroklo, Munkir i Nekir, Krnjo i Zelenko. Ovakve slike su poziv da krenemo ispočetka, o čemu govori i Radomir Konstantinović: primitivizacija slike u Ratkovićevoj poeziji je ”nedvosmisleno u duhu avangardizma koji pokušava da odbije svako znanje, da počne od početka, i, zato, da počne od deteta, od nepismene duše”.

Stoga njegove ”mlade gromove” lako okružujemo asocijacijama na mitske gromovnike, svejedno je li to Indra, Jupiter, Perun ili Ilija: i Ratkovićeva pjesnička slika personalizuje gromove. U ovim stihovima personalizovan je čak i san o Ljepoti. To je san bez sanjača, san kao biće za sebe, nad kojim mladi gromovi, naoružani kopljima od krina, čuvaju stražu. Arhaični čovjek, kaže Gustav Jung, ”ima svoju psihu napolju u objektima”. Predio u kojem živi sadrži ”njegovo mišljenje i osjećanje”. Baš kao što je, u Ratkovića, san o ljepoti smješten napolju, van ljudske duše, u neodredljivo ”negdje”. I baš kao što u njegovoj pjesmi, pisanoj na samrtnoj postelji, žeđ nije u pjesniku nego u vodi. Iz istih razloga je, u Ratkovića, i miris ”umoran” i bura ”bespomoćna”: pjesnička emocija se obrela napolju. Ni ”koplje od krina” ne treba doživjeti kao metaforu, valja nam zamisliti krin koji je zadobio svojstva koplja, prisiljeni smo da odbacimo sve simboličke naslage: nevinost, čistota, neoskrvnjenost, koje su se, u hrišćanskoj civilizaciji, nataložile oko ovog cvijeta.

Avangardni postupak konkretizacije svega predstavlja oruđe likvidacije hiljada vrsta moralnih i duhovnih predrasuda, opsjena, zabluda, laži koje nas, u savremenom svijetu, odvajaju od iskonske biti stvari, od njihove prvobitne istine.

”Misliti bez simbola”, kaže Rastko Petrović u tekstu Helioterapija afazije, i ove riječi svode na ogoljenu jezgru ono ponajvažnije što se zbivalo u jeziku avangardnog pjesništva. I Ratković je htio misliti bez simbola, što je zapravo nemogućno, jer da biste mislili bez simbola morali biste napustiti jezik, a svako mišljenje zbiva se u jeziku, stoga je avangardistički zahtjev da se misli bez simbola zapravo značio poziv da se razori umorna, isprazna, jalova simbolika u dotadašnjem pjesništvu i uopšte u evropskoj kulturi. Jer avangardni pjesnik je ”umoran od tog starog svijeta”, kako reče Apoliner u Zoni, možda svojoj ponajslavnijoj pjesmi, napisanoj na početku 20. stoljeća.

I Ratković je u ljiljanu, koji je postao koplje, precrtao hrišćansku simboliku, ali je vaskrsnuo drevni falički smisao: ovaj cvijet i jest bio paganski znamen razmnožavanja. Zato su Ratkovićevi gromovi mladi: njihova mladost, i koplja od ljiljana, cijeli prizor prožimaju erotskim nagovještajima. Stoga i san o Ljepoti, koji čuvaju gromovi, djeluje i kao usnula ljepotica nad kojom bdiju dva mlada ratnika.

***

Prethodnih sedmica je u rubrici Zapisi o književnosti, Marko Vešović pisao o Njegoševom djelu:

ZAPISI O KNJIŽEVNOSTI: Njegoševo pismo iz Italije

ZAPISI O KNJIŽEVNOSTI: Šapat iza zida

ZAPISI O KNJIŽEVNOSTI III