Piše: Marko Vešović
Kad smo već kod tijela, sjetimo se i vizije vlastite krvi u pjesmi Sinu: „Zar da otelotvorim, sine, / jezivo raspjatije svoje krvi“. Krv je raspeće na koje je prikucan, zato odbija biti roditelj, jer stvoriti sina znači ovaplotiti svoj krst na koji si trajno raspet, roditi biće za istu golgotu na koju si osuđen. Golgotu samoga sebe.
”Raspjatije” konkretizuje sve one ”nagone izukrštane”, ono mutno, tamno, nesaznajno, neprijateljsko, strašno, naslijeđeno sa krvlju i u krvi, što pjesnik često sažima metaforom ”zvera”. Ali riječi ”otelotvoriti” i ”raspjatije” imaju mitski odsjaj: Hrist kao božje utjelovljenje raspet je na krstu: u jednu mitsku sliku upisana je lična drama.
U Ratkovića se ovakve stvari zbivaju u cijelim pjesmama i u odlomcima i u pojedinim stihovima i sintagmama. Takav je naslov pjesme Ponoć mene o kome Konstantinović kaže da je vredniji nego cijela pjesma. Takvi spregovi i jesu trajan prilog trezoru pjesničkog izraza u jednom jeziku.
U biti, radi se o malom jezičkom pomaku koji pounutruje ponoć, jednači je sa bićem. Pjesnik je mogao reći ”ponoć u meni”: i to bi, dakako, bilo pounutrenje, ali bi ponoć ostala jedno, a ”ja” drugo, ne bi bilo pune istovetnosti ponoći i bića: uklanjanjem prostorne oznake ”u” izbrisana se međa koja ih dijeli. I ovo jezičko pomjeranje posljedak je težnje za konkretizacijom izraza: ”ponoć u meni” djelovala bi kao metafora, a Ratković, već smo čuli, izbjegava prenesena značenja, zato je u sintagmi ”ponoć mene” svemirskim aršinom mjereno biće kao zasebna planeta sa svojim vremenom, sa vlastitim smjenama dana i noći.
Mit, san, halucinacija povlaštena su iskustva od kojih Ratković uobličava najmagnetičnije stihove:
Zbogom, devojke, sanjajte zavičaj.
Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim!
Ova neizbrisiva vizija, u kojoj ima nečega remboovskog, uokvirena je afričkim barom gdje je pjesnik ušao umoran iza neprospavane noći: mjesto i čas vrlo pogodni i za viđenja i za priviđenja. Lim koji teče po moru preokreće svjetski poredak, jer more je grobnica svih rijeka, a Lim čuva svoju posebnost, svoju odjelitost. Rodna rijeka ne poništava se u moru. Lim je apsolutni identitet koja se ne rastvara ni u ništavilu.
A ovo viđenje, ili priviđenje, iz pjesme Luminal možda je motivisano vrućicom i pomjerenom sviješću samrtnika:
Neki me prozor napred vodi,
čudan prozor, neizreciv.
Vuče me da kroza nj pogledam.
I vo vjeki vjekov vuče
taj na materiji prozor.
Opet krajnje konkretizovan govor: svijet je čista materija, nestali su svi njegovi zasebni oblici, ostao tek njegov gradivni elemenat, a smrt koja je apstrakcija postaje opipljiv događaj kao što je izlazak kroz prozor vani, u ništavilo. Obrt iz crkvenog jezika ”vo vjeki vjekov”, znači da ga prozor vuče u vječnost, u smrt. U isti mah, u jezički iskošenoj tvrdnji ”vo vjeki vjekov vuče” sluti se rastezanje vremena: predsmrtni tren biva vječnost. Ratković je pjesnički najsnažniji u vizijama koje uproštavaju svijet, korjenito redukuju njegove oblike, svodeći ga na njegova počela: ”Zamešena je apsolutna noć”.
Bio je to bogomdani pjesnik noći koji bi sa Šarlom Pegijem komotno mogao reći: ”Noć je zakon kosmosa, dan je skandal”. Za Ratkovića, iz vremena kad je s Monijem de Bulijem uređivao časopis Večnost, moderno pjesništvo trebalo bi da bude ”gutljaj crne noći”, jer dan vodi u siromaštvo, kako sugeriše i rečenica iz teksta koji je potpisao s Desimirom Blagojevićem, a koja sadrži prizvuk molitve: ”Ne ostavi nas sudbini ubogog svitanja”.
I ovdje je jezička perspektiva obrnuta: ubogo je svitanje, a ne svijet, ili ljudski rod, u svanuće, na dnevnom svjetlu. U ovoj poeziji je čak i ”voda puna noćiju strašnih” – i ova slika je utemeljena na izokretanju jezičkog reda: noć puna voda strašnih postaje voda puna strašnih noćiju, ali je svejedno kojim je putem Ratković došao do vizije čija nas misteriozna snaga poziva da zamislimo vodu punu ”noćiju” kao nemani ”strašnih” – prizvan je podvodni svijet koji je u mitovima nastanjen čudovištima, nastanjen levijatanima, biblijski rečeno.
Ali šta zapravo kaže i šta nagovještava tvrdnja:
”Zamešena je apsolutna noć”? Očito, glagol ”zamešen” teži punoj materijalizaciji noći; postala je gusta kao tijesto, kako bi se to reklo u prirodnom jeziku. Naravno, glagol ”zamešen” sadrži i mitske natuknice: noć je napravljena, ona je plod kreacije, vjerovatno zlog demijurga, jedino takav je sve ovo i mogao zamijesiti. Vizija ”apsolutne noći” sugeriše najcrnje slutnje o prirodi svijeta koji je u Bibliji nastao razlučivanjem svjetla i tame, a u Ratkovića je uobličen od apsolutnog mraka i nije čudno što je takav svijet zapravo svijet bez promjene:
”Ja nalazim noć na istom mestu / Na kome je i sinoć bila”. Kao da svijet, izjednačen s markom, biva eleatski nepokretan.
4.
Ratkovićeva poetika, nesumnjivo, najpotpunije je ostvarena u najboljoj njegovoj pjesmi Bivši anđeli:
Bogojavljenski su hujala nebesa, ogromna,
zvezdana, hladna.
Silazili ste na reku smrznutu,
visoki, vitki, lepi,
Anđeli bivši znam:
Krotili ste mrak u vodama.
U moje srce-zvono zvonili ste
Krinom,
Da ne svisnem od života.
Ko vas to otera sa izvora
Oka moga...
Ne vidim vas.
Još samo u snežnom cveću prozorskom
Tražim krila i kolena vaša predivna.
Uzalud.
Stihovi: „U moje srce-zvono zvonili ste / Krinom, / Da ne svisnem od života“ idu u najveću poeziju stvorenu na srpskohrvatskom jeziku u 20. stoljeću.
Pjesma doziva u sjećanje Jakovljeve ljestve iz prve knjige Mojsijeve: ”I usni san: ljestve bjehu naslonjene na zemlju a vrhom doticahu nebo, i gle po njima se anđeli božji penjahu i spuštahu”, ali se ne može svesti na moderno uobličen pjesnički san koji je i parafraza biblijske vizije. Ona je i to i mnogo više od toga.
”Bogojavljenski” huj nebesa nagovještava da bi se moglo raditi o epifanijskom času, ali ovom ateisti nebesa se, dakako, neće otvoriti, viđenje boga izostaje, sve je ostalo na razini sluha, na hujanju. Pjesma sadrži primjesu epifanijskog doživljaja, ali nesumnjivo izlazi van njegovih okvira.
Radi li se možda o budnom snu na javi, ili halucinaciji? Pjesmu možemo čitati i u tom ključu, ali uviđamo da njena misterija izmiče i ovom tumačenju, jer ti anđeli su istodobno tu („visoki, vitki, lepi“) i odsutni su: pjesnik u šarama mraza na prozoru uzalud traži njihova krila i koljena.
Možda se radi o uspomeni? Naslov Bivši anđeli sugeriše da bi to mogli biti anđeli od nekad, u koje je pjesnik, kao Vasko iz njegovog romana Nevidbog, vjerovao u mladosti, ali odavno ne vjeruje. U svako slučaju, „bivši anđeli“ su blizu biblijskim palim anđelima, ali nisu pali nego su sišli.
Ali šta ako uopšte nije riječ o religioznom doživljaju od nekad već o dragim pokojnicima, o anđeoskim dušama koje su se u pjesnikovu snu, ili u viziji, u snoviđenju na javi, ili priviđenju, vratile na zemlju? To značenje je možda najvjerovatnije, ali sobom ne isključuje ostala.
Ti anđeli se mogu čitati i u erotskoj ravni: slika njihovih ”kolena predivnih”, sa kraja pjesme, u saradnji sa stihom ”visoki, vitki, lepi”, nagovještava da se prodor onostrane misterije zbiva u znaku erosa.
Najzad, anđeli ”krote mrak u vodama”, slika bliska ”vodi” koja je ”puna noćiju strašnih” i budi primisao na mitsko kroćenje nemani, ali u njenoj blizini je i sintagma ”krotiti rijeku”, što priziva u svijest poplavu i priču o biblijskom potopu, a ne možemo da se ne sjetimo ni početka Mojsijeve knjige o postanju: ”nad bezdanom bješe tama, i duh božji lebdijaše nad vodama”, ali ovdje je, mjesto duha, mrak u vodama, ne nad njima.
Otkriva se da je ova pjesma rasan plod ”samosvesnog ludila koje nas baca u neki drugi svet, možda u naš sopstveni bezdan”, riječi koje sažimaju srž onog najboljeg u Ratkovića.
”Neki drugi svet” je čisto poetski kosmos gdje su nerazlučivi san od jave, prošlo od sadašnjeg, erotsko od religioznog, mitsko od realističkog, vizija od halucinacije, gde nema jasne granice između života i smrti, zato od života može da se ”svisne”! Zato ovo i jeste velika pjesma koja se zbiva i u prošlom i u sadašnjem i djeluje kao poetsko viđenje i kao sjećanje na to viđenje.
I znamo jedino da je pjesnikovo oko bilo „izvor“ tim anđelima, ali je teško reći je li tu gledanje nešto kao stvaranje, ili su se anđeli u pjesnikovu oku ogledali kao u izvoru, ili su došli da na tom izvoru utole žed za ponovnim postojanjem, ali ih je neko otjerao. Velika poezija je tu, može biti, ponajprije zato da iscijedi nagovještajnu srčiku iz riječi jednog jezika.
Ovdje pročitajte PRVI i DRUGI dio zapisa o Ratkovićevoj poeziji
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR