STRATEGIJA SELEKTIVNOG ĆUTANJA

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Na crnogorskoj političkoj pozornici prije neku godinu pojavio se zaista inovativan koncept. Jedna je mlada politička partija preko svojega portparola, naime, lansirala koncept – politike bez ideologije! Bivši jungeri partije koju je prije dvadesetak godina formirao Slobodan Milošević, dajući joj medijsku logistiku u vidu prvijenca žute štampe u Crnoj Gori i vojnu pratnju u formi Sedmog bataljona, prevazišli su svoje političke očeve i riješili da na vlast dođu bježeći kao đavo od krsta od (skoro) svake ideološke teme! I umjesto da, kao contradictio in adjecto, posluži za podsmijeh i uđe u viceve, taj se koncept, kao i svaka naopaka rabota, u Crnoj Gori sasvim lijepo primio. Nastala je tako strategija selektivnog ćutanja, danas krilatica kojom se ogrću ne samo bivši omladinci SNP-a, već i predstavnici predatorskih NVO i odgovarajućih im medija, a odnedavno i novoformirani politički faktor – grupa građana okupljenih oko protesta pod imenom „Odupri se 97000“.

 Jednostavno rečeno, koju god temu vezanu za pitanje idejnoga funkcionisanja jedne političke zajednice da načnete, prijeti vam opasna stigma da unosite zlu krv, stvarate podjele i radite za odnarođeni režim i njegove mračne službe! Pitate li kolovođe crnogorskih reformi što misle, recimo, o ratnim zločinima koji su ne tako davno desili u našem suśedstvu, osuđenih od Međunarodnoga suda u Hagu, a čiji se protagonisti još i danas šepure među nama, budite spremni na arsenal medijskih prozivki da je to tema koja ih se ne tiče ili im je bitna otprilike koliko i rezultati Budućnosti ili najave turističke sezone!? Pitate li te bastadure borbe za slobodu i ravnopravnost što misle o NATO i EURO integracijama, čeka vas topli zec optužbi da vas plaća ova ili ona služba, zdravo ili bolesno tkivo režima... Nema te vrijednosti na bijelome dunjaluku za koju ćete od te šarene družine ikad dobiti stav. Jedino što ih okuplja jeste zajednički program koji u potonjih dvadeset godina nije mrdnuo dalje od peterca s cezurom poslije drugoga sloga – „Mi-lo lo-po-ve!“ A nekako je simptomatično da je popularnost ta krilatica stekla u vrijeme pokušaja državnog udara u Crnoj Gori u januaru 1998. godine, samo nekih godinu dana od trenutka kad je jedinstveni DPS nadmoćno trijumfovao nad Narodnom slogom i kad je makar polovina one januarske svjetine opijeno klicala samo prva dva sloga te krilatice. Kako je to jedna ličnost kod istoga svijeta praktično preko noći od statusa nacionalnog ponosa, simbolično izoštrenog nadimkom Britva, mogla prerasti u lopova, tema je za temeljno etnopsihološko ispitivanje, no nekako se naslućuje da je do takvog zaokreta došlo ne zbog novih uvida vezanih za njeno poštenje, već zbog dramatičnoga otklona od politike Slobodana Miloševića, koja je Srbiju i Crnu Goru odvukla u ratove, izolaciju i gurnula ekonomski i civilizacijski nekoliko vjekova unazad. Političkoj eliti koja je ostvarila otklon od Miloševićeve politike, a kojoj su tada pripadali i neki današnji zagovornici koncepta selektivne ćutnje, mogu se pripisati brojni sumnjivi tranzicijski aranžmani, klijentelizam, partitokratija,tolerisanje klerofašista, ali joj se mora priznati da je donijela Crnoj Gori nezavisnost, ulazak u zajednicu evroatlantskih država i proklamovala načela građanskoga društva, kao i nesumnjiv kurs poštovanja antifašističkih vrijednosti. Šarolika i konačno objedinjena politička alternativa danas je politiku u Crnoj Gori svela na personalno pitanje te proglasila moratorij na rasprave o temeljnim društvenim vrijednostima. Da je riječ tek o personalnom problemu razvidno je iz činjenice da se ostavke traže od onih koji ga ne tuže, onih koji ga ne hapse i onih koji mu ne sude. Da je personalni problem ono što ih žulja pokazuje i to što u opštinama u kojima je ta ekipa na vlasti nema baš nikakvih sistemskih reformi. Isti dobro poznati nepotizam, partitokratija i klijentelizam.

No strategija ćutanja o društvenim vrijednostima, pokazuje se, ipak je selektivna. Tako jedan te isti politički subjekt u Crnoj Gori vlast proziva zbog divlje gradnje i devastacije prostora, da bi onoga trena kad na udar zakona dođe najveći devastator u savremenoj Crnoj Gori, Srpska pravoslavna crkva, pokušaj reakcije države predstavila kao nasilje! U tom se licemjernom paralelnom univerzumu stvari čitaju ovako: nije problem što Srpska pravoslavna crkva devastira prostor i krši zakone, već vlast izaziva podjele jer primjenjujući zakone najavljuje rušenje bespravno izgrađenog objekta. Ili, u ime parole „pobjede, a ne podjele“ jedna se politička partija ne želi izjašnjavati o sramotnoj Podgoričkoj skupštini, ali će se njeni funkcioneri baškariti u prvim redovima proslave tog veleizdajničkog istorijskog činana kojoj će biti poslate poruke o oslobođenju srpske Crne Gore i izlasku na srpsko more. Ili, isto to samo malo drugačije, kad u Beranama organizovana banda reketira i prebija čovjeka,potom mu uništavajući i imovinu, samo zato što je Hrvat, nije problem u huliganima već u funkcionerima jedine hrvatske političke stranke u Crnoj Gori, jer da ga oni nijesu pośetili, fašisti ne bi bili isprovocirani da pale i tuku. Uzgred, i taj je događaj iskorišćen za promociju ideje da iza svega najvjerovatnije stoji vlast kojoj je namjera da izazivanjem incidenata skrene pažnju s nagomilanih ekonomskih problema i protesta koji Crnoj Gori donose slobodu.

No kakva je to sloboda koju donose pobunjenici to još niko ne zna, jer o ideološkim i vrijednosnim temama pubunjenici – ćute. A ćuti se, nije valjda potrebno posebno dokazivati, kad se nešto krije. Kad je insanu zgodno da nešto ne kaže. Zato kad naši ćutolozi ne žele da se izjasne o temeljnim društvenim vrijednostima, možemo biti sigurni da nešto muljaju. U protivnom ne znam zašto bi bio problem izjasniti se o pitanju haške presude Radovanu Karadžiću. Čovjek koji je u rat ušao s namjerom da se „istorijski razgraniči s Muslimanima“, a tu namjeru realizovao etničkim čišćenjem i genocidom, nije tema za zaobilaženje jer od izjašnjenja na tu temu zavisi i vaša vrijednosna profilacija. Ako ste saglasni s četnicima, pardon čelnicima, najjače političke opozicione partije Nove srpske demokratije da je presuda nastavak terora nad srpskim narodom i da je dotični psihijatar iz Petnjice ponos srpskoga naroda, onda je sasvim izvjesno da kao poklonik novofašizma Crnoj Gori ne možete donijeti nikakvu novu vrijednost. Ako, pak, o tome ćutite, kao saborci gorepomenutih četnika, pardon čelnika, vi zapravo odobravate njihove stavove i najbolje što se od vas može očekivati jeste da onako kako ste prećutali te stare zločine, ni na nove pojave fašizma, poput onoga u Beranama, ne budete prećerano boleći.

I tu nas strategija ćutanja upućuje na određene istorijske analogije. Tokom Prvoga svjetskog rata u Njemačkoj je proklamovano svojevrsno „zamrzavanje ideologije“, pa su socijaldemokrate glasale za ratni kredit, a svaki je kritički ton prema desnici utihnuo. Ta je situacija itekako pomogla bujanju fašizma u periodu između dva svjetska rata. Druga analogija nam je nešto bliža. Prije tri decenije srušena je crnogorska vlast na ulici. Bio je to široki konsenzus lijevih i desnih, okupljen oko parola skrojenih po modelu socijalne demagogije. „Odnarođena i korumpirana vlast“ pometena je s istorijske pozornice, a na njeno mjesto došli su mladi, lijepi, pametni i, uglavnom, ideološki neodređeni. Komunisti reformatori, demokrate, socijaldemokrate i socijalisti, s diskretnim simpatijama prema desnici, kojima nije mnogo paralo uši što demostranti prizivaju „Slobu slobodu“, vape za Rusima, ne daju Kosovo i sl. Iz te je naoko stihijske kakofonije, kojom sedirigovalo iz službi jedne suśedne republike, Crna Gora uvedena u haos rata, sankcija i sveopšte degradacije. I danas imamo kandidate za status mladih, lijepih i pametnih, okuplja se oko njihova koncepta polako masa svih ukusa i mirisa, promoviše politika bez ideologije i nanovo žigoše korumpirani i odnarođeni režim, a ispod glasa, koliko da ne naruši harmoniju strategije ćutanja, nanovo se prizivaju Rusi i brani Kosovo.

Hoće li Crna Gora konačno izaći iz pretpolitičkoga provizorija i mitskoga koncepta vremena, koji podrazumijeva vječito ponavljanje, te zakoračiti u sferu izgradnje političke zajednice zasnovane na prepoznatljivim evropskim društvenim vrijednostima, teško je odgovoriti. Nedovoljna spremnost vladajuće političke elite da se razračuna s korupcijom, protekcionizmom, (klero)fašizmom i drugim okom vidljivim pošastima današnjice, korozira temelje crnogorske društvene zajednice. Nespremnost političke alternative da prihvati građanske vrijednosti i suoči se s mrakom fašizma, i promocija vrijednosno problematičnog koncepta selektivne ćutnje, još više prijeti da nas uvede u prostor nestabilnosti i svakovrsnih razračuna. Posljednji događaji u Beranama i na Prevlaci pokazuju da je Crna Gora opet crna, a hoće li biti i gora, viđećemo u danima koji dolaze.