2019.

Piše: Darko Šuković

Ovu je godinu trebalo pustiti da sasvim iscuri, prije rezimea političkog, pa i simboličkog kapitala, koji će iz nje iznijeti partije, ali i drugi akteri javnog, pogotovo političkog života.

Počela je oštro, aferom “Koverta” i višemjesečnim protestima “Odupri se”, nastavljena prvostepenom presudom za terorizam u pokušaju, ali je ulaznicu za udžbenike istorije dočekala na kraju - usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti (ili uvjerenja i položaju vjerskih zajednica).

A, to što, često, važnost i karakter toga zakona bolje razumiju analitičari iz regiona, nego neki naši poslanici i perjanice civilnog sektora... e, pa, i to vam je Crna Gora - raj za mediokritete i one stepenicu ispod.

DF postaje kompromitacija srpstva u Crnoj Gori

Zašto pominjem simbolički kapital?

Zato što je sukob povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti, u finalu, naglašeno imao upravo tu dimenziju. Demokratski front, danima i sedmicama, bildovao je imidž neustrašivih "hristovih vojnika" spremnih da polože i život "za krst časni i slobodu zlatnu".

Od toga patetičnoga performansa pasdarana svetosavlja i "srpskih svetinja", ostala je, na kraju, slika pokunjene grupe poslanika koji poslušno, pod pratnjom skupštinskog obezbjeđenja, odlaze u - maricu. Podvižništvo se svelo na traljav pokušaj aktiviranja suzavca, gađanje protivnika flašama, mnogo buke i obračun sa sa inventarom u plenarnoj sali Skupštine. Premalo za oreol mučenika.

Premalo i za politički profit?

Čini se - da. Pravilo da DF "raste" u okolnostima napetosti, koje, baš zato, sam izaziva, ovoga puta, vjerujem, nema upotrebnu vrijednost.

Zašto? Zato što je DF, još jednom (priznanje Kosova, ulazak CG u NATO) pokazao nesposobnost da ostvari "sveti cilj" koji je sebi postavio. I zato što se za tako definisanu vrijednost borio na degutantno profan, često đilkoški način. A, nadasve, što je, kao nikad dosad, lideršip DF pokazao da između Amfilohija i Irineja, bira srpskog patrijarha za glavnokomandujućeg.

Posljedice prva dva faktora Front bi mogao blago osjetiti već na prvom istraživanju javnog mnjenja; uticaj zamjeranja Amfilohiju (da li i Joanikiju?) - spoznaće, snažno i bolno, čim prođe faza partnerstva i omerte zbog zajedničkog cilja.

Konačno, nije sve u odnosu snaga na kleronacionalističkoj desnici, u personalnoj vjernosti (tačnije-poslušnosti) i sposobnosti da se izvrše zadaci. Logično je, a i sve je više naznaka tome: u značajnom dijelu srpskog korpusa u Crnoj Gori teško podnose deefovsku interpretaciju njihovih kolektivnih interesa, kulture, odnosa prema državi... Zaista, nijedan narod nije zaslužio da ga prepoznaju po Slavenu Radunoviću i Gojku Raičeviću.

DPS ušao u rizičnu utakmicu sa poznaim ishodom

DPS, a sa njom, manje-više, vladajuća koalicija i Vlada, prošli su kroz tri ozbiljna iskušenja. Za poseban tekst je analiza činjenice da je najjačoj partiji veću štetu počinilo objelodanjivanje podataka o stanovima za državne funkcionere, nego afera "Koverta" . Ili je, ipak, za objašnjenje dovoljna tek opaska: hajdučija je u kolektivnoj svijesti Crnogoraca vrlina, a drsko i bezobrazno sprovedena nepravedna raspodjela opšteg dobra, vjekovni je izvor opasnog revolta zakinutih. I ovo je to, samo u modernom pakovanju.

No, usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti daleko je najrizičniji politički potez DPS, vladajuće koalicije i Vlade. To je istovremeni sudar sa moćnom, militantnom, nazadnjačkom, anticrnogorskom institucijom i pretrajalom sviješću njenih sljedbenika, formiranoj na mitovima, predanjima i legendama, otpornoj na istorijsku istinu, multikulturalizam i, uopšte, demokratske regule društvenog života.

Takva svijest nigdje nije većinska, ali je u Crnoj Gori, sticajem povijesnih okolnosti i kroz povampirenje velikosrpske ideologije, prije tridesetak godina, (p)ostala ključni problem crnogorskog društva i države.

Rijetki su primjeri da se vlast odluči na takav korak desetak mjeseci prije izbora. Đukanović jeste više puta pokazao umijeće da svom članstvu objasni ispravnost onog što, mnogi, ne razumiju ili ne žele. Ovoga puta ima manje vremena nego ikada, za kompleksniju lekciju od ijedne dosad. Na primjeru poslaničkog kluba i Kongresa stranke, jasno je da mu dobro ide. Vidjećemo reaguje li tako i baza.

Šta je, dakle, opredijelilo vlast za tajming koji se "ne uklapa" u rezon partijskih interesa?

Zacijelo činjenica da SPC u Crnoj Gori, s Amfilohijem, a sada i Joanikijem na čelu, postaje nepodnošljivo agresivan, remetilački faktor u ostvarenju strateških državnih interesa: konačnog pozicioniranja na Zapadu i zaokruživanja crnogorskog  nacionalnog identiteta.

Drugi razlog je raskol unutar pravoslavne vaseljene i, ispravna, procjena da je sukob Vaseljenske i Moskovske patrijaršije, u kojem se SPC potpuno svrstala na stranu Rusa, jedinstvena prilika za obnovu autokefalne Crnogorske crkve. Svi istorijski argumenti za to postoje, potrebno je ubijediti Fanar da je ispravljanje nepravde prema CPC, ujedno, interes Vaseljenske patrijaršije.

Dakako, ta će se utakmica igrati dugo i naporno, ali je ishod poznat, jer je jedini moguć, po slovu kanona i po rezonu državnih interesa - Crnogorska crkva biće autokefalna.

"Naši" mali čemberleni i kolonijalna posluga

Zaprepašćujuće je, međutim, sljepilo dijela diplomatskog kora u Crnoj Gori. Pred nosom im se dešava pokušaj "saoizacije" i nasilnog skretanja Crne Gore sa zapadnog kursa, a ambasador EU Aivo Orav ćuti kao riba.

Prethodno, zajedno sa kolegama iz "kvinte", javna je tajna, pokušavao je sve, ne bi li premijera Markovića ubijedio da povuče Zakon o slobodi vjeroispovijesti!? Zakon za koji je predsjednik države u Živoj istini kazao da je uslov ostanka Crne Gore na evropskom putu! 

Toliko o razumijevanju prilika u državi, u kojoj službuju. A, sad o poštovanju principa koje propovijedaju...

Zlokobna, odvratno anticrnogorska retorika Beograda i Banja Luke, ministar odbrane Vulin odzvanja kao ratni doboš, u pravilnim razmacima čujemo prateći vokal Marije Zaharove... a, Orav&comp prave se mrtvi! "Naši" mali čemberleni, koji od poglavlja 23 i 24 ne vide kao problem fanove Ratka Mladića i negatore genocida, niti čuju prijetnje maloj, suverenoj državi Crnoj Gori, ambasadori su kakve samo može poželjeti Moskva i njene ekspoziture u Podgorici. Smeta im Javni servis, a njihovi kućni ljubimci, abonenti evropskih fondova, nosači su govora mržnje, poziva na linč i medijska kamuflaža stvarnih ciljeva operacije koja teče.

Inače, i Markovićevo odbijanje "dobrih usluga"ambasadora, pokazalo je da Amfilohije (namjerno?) griješi kad forsira narativ o jednom čovjeku kao problemu. Đukanovićeva liderska uloga i u ovoj priči nije sporna, ali je bagatelisanje (ključnog) posla koji su u donošenju Zakona o slobodi vjeroispovijesti uradili premijer Marković i potpredsjednik Pažin, na kraju, ispalo glup spin stručnjaka za srednjovjekovne komunikacione forme - kletvu i anatemu.

A, kad smo se, već, dotakli necivilizovanog ponašanja, valja se i na njemu malo zadržati. Količina primitivizma i antihrišćanstva koju su popovi, političari i "novinari" izlučili u odbrani Srpske crkve i pravoslavlnih svetinja, jednom će nekome poslužiti kao građa za doktorat o savršenom miksu beščašća i religijskog fanatizma onih koji, o apsurda, ne znaju ni toliko da vračanje, pa ni bijelim lukom, nije spojivo s pravoslavljem. Lukac beli je, međutim, samo dodatak "glavnom obroku" poganih, neljudskih poruka, serviranih iz narečene kuhinje. 

Počelo je na "crkveno-narodnom" saboru u Nikšiću, nastavljeno u parlamentu, logistički podržano na društvenim mrežama, portalima i u novinama: poslanici koji su izglasali Zakon i članovi Vlade predati su ritualnom prokletstvu, uz želju da ostanu bez kučeta i mačeta. Ironija je neophodna, jer pošten papir ne trpi citat, a civilizovan čovjek ne želi to da čita. Amin!

Ni taj odvratni pir kletvi, ni pozivi na linč usred Skupštine, ni prijetnje građanskim ratom, ni poruke poslanicima katolicima i muslimanima da se ne miješaju u "parvoslavnu stvar", ni balvani na ulicama, ni krvave glave policajaca, ni strijeljanje crnogorske zastave u Beogradu, ni razobručeni govor mržnje na njihovim medijima... nije isprovociralo "elitu" civilnog sektora (liše Daliborke Uljarević i Zlatka Vujovića) da progovore o bacanju pod noge vrijednosti za čiju su promociju dobili milione. Biće da im se nije dopala ova praktična evaluacija rezultata koje su postigli u prethodnih deceniju i po njihovog "prosvjetiteljskog rada". Ili, jednostavno, "kolonijalna posluga" još čeka instrukcije finansijera? 

Demokrate otkrile položaj, SDP na pontonskom mostu

Šta je odlazeća godina, a pogotovo njen kraj, donijela ostalim igračima na političkoj sceni?

Demokrate su ulaskom u Odbor za sveobuhvatnu obnovu izbornog zakonodavstva napustile teren "politike bez politike" i odmah pokazale da se u novim uslovima snalaze kao Eskim na Kopakabani. Nijesu se izborili za, ionako konfekcijske, izmjene izborne regulative, a onda su morali da, pod medijskim udarima "hristovih vojnika" iz DF, okončaju status Amfilohijevih ilegalaca i otkriju svoj politički položaj.

No, čini se kasno, za otklanjanje štete koju su pretrpjeli gaženjem zakletve da nikad neće sjesti za isti sto sa DPS. Teško da ima "promo" sadržaja kojim će ta stranka vratiti procente što im ih je usisao DF, prije sopstvenog potonuća u skandal i otvoreni sukob sa državom. DF i Demokrate, skupa, imaju tridesetak odsto glasova, koji, od prilike, do prilike , fluktuiraju između ta dva subjekta. Ovoga puta će, nema sumnje, dio glasova prosto iscuriti iz tih spojenih sudova.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti mogao bi biti pontonski most za bjekstvo SDP iz neprirodnog okruženja. Pet godina lutanja sa strankama koje joj, ali baš ni po čemu, nijesu mogle biti društvo, skupo je koštalo tu izvorno suverenističku i crnogorsku stranku. Insistiranje na tezi o "sazreloj opoziciji" i bukvalno se obilo o glavu dugogodišnjem lideru SDP. No, Krivokapić je u dva zapažena javljanja pokazao da prepoznaje istorijski značaj zakona i dramatičnost trenutka, a, kako reče Milorad Popović, "svaki čovjek je važan" u ovoj borbi. Stranka pogotovo.

Tu je maksimu potvrdio i poslanik HGI Adrijan Vuksanović. Ukliješten između, s jedne strane, neočekivano rezervisanog očitovanja dvojice katoličkih poglavara i, s druge, ultraprimitivne kampanje koju protiv njega vodi izvjesni Abović, preko dva bratska glasila, Vuksanović je imao petlju da posluša svoju savjest i razum. Da nije, ispao bi, makar i nevoljno, saučesnik DF u novom pokušaju ljuljanja državnih temelja. 

Bošnjaci su bili samozatajni, ne samo tokom razmatranja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, nego i cijele godine. Njihova je pozicija, međutim, specifična i po tome što sa bazom, uglavnom, komuniciraju direktno, bez velike potrebe da taj odnos održavaju posredstvom medija. No, toj se partiji ove godine desila golema stvar - ulaskom u EPP, Bošnjačka stranka će zlatnim slovima upisati 2019. u partijski kalendar.

SD je, paradoksalno, jači u Vladi, nego u Skupštini. Dio sačme Duška Kneževića ciljao je ljetos i neke mete unutar te stranke, prvenstveno Ivana Brajovića. Opet paradoksalno, brutalnost koju je u parlamentu demonstrirao DF, učinila je da Brajović dobije bonus poene za uspješno vođenje Skupštine u apsolutno nenormalnim uslovima.

Vladimir Joković, pristojan i politički korektan čovjek, na žalost, nije imao snage da skloni SNP sa puta u političku provaliju, na kojem se odavno nalazi. Goran Danilović sačuvao je superiornu retoriku, ali je, negdje, izgubio političku snagu, dok Miodrag Lekić nastavlja da vene na margini.

Vučić 

Protesti koje organizuje DF, uz blagoslov patrijarha Irineja i saglasnost Amfilohija, nijesu opasnost, ali jesu neprijatnost za Crnu Goru. Ružan su kraj ove godine i biće (?) loš početak naredne. Ali, scene nasilja grupa huligana i balvani na ulicama, kao simbol jedne planetarno žigosane politike iz nedavne prošlosti, zapravo, više štete Beogradu, adresi koja se sve češće prepoznaje kao rodno mjesto tih nereda.

Čini se da taj momenat u Srbiji jedini shvata Aleksandar Vučić. Njegove izjave najopreznije su, a poruke najrazumnije koje smo dosad čuli sa zvaničnih adresa. No, i one su daleko od onoga što bi odgovoran državnik u datim okolnostima morao da uradi. Dirljivo je bilo čuti, sinoć na RTS, da "jesmo i ostajemo braća", ali bi u Podgorici lakše povjerovali u Vučićevu iskrenost, kad bi, još, javno iskazao žaljenje zbog napada na Ambasadu Crne Gore i sramotnog pucanja u našu zastavu. I kad bi zatražio kažnjavanje onih koji su dozvolili da se ta bruka za Srbiju desi.

S druge strane, nema smisla Vučićeva izjava da Srbija "ni na koji način nije učestvovala u dešavanjima u Crnoj Gori". Jer Srbija jeste i srpski Patrijarh i vladin avion, i ministar odbrane i tabloidi koje, navodno, upravo predsjednik kontroliše. 

No, sve se to da lagano popraviti pred Crnogorcima i svijetom, koji pažljivo prati dešavanja u Crnoj Gori, i skinuti sumnja da se Beograd miješa u unutrašnje stvari susjedne države. Dovoljno je da Aleksandar Vučić, na nekoj televiziji sa nacionalnom pokrivenošću, saopšti važne istine: vlasnik manastira Ostrog je beogradska Patrijaršija, a vlasnik Saborne crkve je država Srbija.

Ta poruka našla bi put do "vjernika" koji razbijaju glave policajaca i blokiraju saobraćaj po Crnoj Gori. 

Konačno, ako ne tražimo previše, gospodin Vučić bi, kada govori o Crnoj Gori, mogao da izbaci iz upotrebe sintagmu "srpske svetinje" i zamijeni je nekom inkluzivnijom. Nekom koja prepoznaje postojanje Crnogoraca, većinskog naroda u međunarodno priznatoj državi Crnoj Gori, članici NATO.

Bio bi to dobar zalog za mirnu i uspješnu 2020.