Gojković kao (ne)iskorišćena paradigma

Piše: Darko Šuković

Vijest objavljena na sajtu Mitropolije crnogorsko primorske, da je selektor naše vaterpolo reprezentacije Vladimir Gojković prisustvovao liturgiji u Cetinjskom manastiru i od mitropolita Amfilohija primio ikonu i blagoslov, naišla je, očekivano i logično, na oprečne reakcije. Tragom tih komentara, pokušajmo da događaj postavimo u principijelnu ravan…

Građanin Vladimir Gojković ima neprikosnoveno pravo da bira vjeru, crkvu i momenat koji će odvojiti za svoje duhovne potrebe. To je njegova intima i nju štiti Ustav, zakoni, a, trebalo bi, i građanske norme pristojnog ponašanja. Zato odlasci u hramove vjere, po pravilu, nijesu namijenjeni medijima, nego su, obično, onaj dio života koji pravi vjernici ne dijele sa javnošću.

Po načinu na koji je Mitropolija obznanila Gojkovićev dolazak u Cetinjski manastir, stiče se, međutim, utisak da je to urađeno uz njegovu saglasnost. Nije, dakle, Mitropolija zloupotrijebila posjetu vrhunskog sportiste, nego je iskoristila kao propagandni zicer, u, za nju i cijelu državu, izuzetno važnom trenutku. Koliko je u takvom potezu MCP dobroga ukusa, neka ostane tema za drugi put.

Nije, međutim, izvor zamjerki na račun proslavljenog vaterpoliste i vaterpolo stručnjaka u manjku rafinmana propagandne službe SPC. Intriga je u tome što su, u konkretnom slučaju, prava građanina Vladimira Gojkovića u ozbiljnom  sukobu sa njegovim obavezama kao selektora reprezentacije Crne Gore. U bazenu, on donosi odluke u ime kolektiva, u crkvi može da predstavlja sebe i nikoga više. Zato je dio saopštenja u kojem je primao blagoslove i zahvalnice kao selektor, čist višak.

Kao što je, budimo pošteni, čist višak bio susret kompletnih “ajkula” sa poglavarom CPC Mihailom, nakon Malage. Jednostavno, reprezentaciju sekularne države Crne Gore niko nema pravo da podvodi bilo kojoj vjerskoj zajednici, makar svaki njen član bio vjernik samo jedne crkve. A, koliko znam, nije tako, niti je ikada bilo.

Postoji u cijelom slučaju još jedan, tipično crnogorski, paradoksalan momenat. Selektor Vladimir Gojković i njegovi izabranici dočekani su u Podgorici na način za koji svaki pravi sportista živi. Ne može biti više ljubavi i poštovanja nego što im je dao prepun Trg nezavisnosti, nakon povratka sa bronzanom medaljom iz Budimpešte. Ne pretjeruje Leka Ivović kad kaže da niko na svijetu nema boljih navijača.

Selektor jako dobro zna da među ljudima na Trgu, koji su s ushićenjem izgovarali i njegovo ime, nema mnogo onih, ako je bilo ijednoga, koji četvrtkom i neđeljom šeta(ju) u litiji. Mračna je istina, zna to dobro selektor i svaki naš reprezentativac, da većina onih koji koračaju stazom mitropolita Amfilohija, slavi poraze, a ne pobjede, svih crnogorskih reprezentacija, pa i vaterpolista.

Čestitka reprezentaciji “koja je proslavila sebe i cijelu Crnu Goru” bojim se, pokazuje samo da je Mitropolit lukaviji od degutantnog gradonačelnika Herceg Novog, po kojem su “ajkule” proslavile prvo grad, pa državu.

Elem, uz dužno poštovanje za posvećenost sportu koji ga je učinio svjetskim imenom i neprocjenjive zasluge za crnogorski vaterpolo, Vlado Gojković bi, ubuduće, morao imati više senzibiliteta za funkciju na kojoj je. Privatno, može da pliva za krst, da ide u crkvu i ljubi ruku sveštenicima kad god to poželi. I, ponoviću, niko nema pravo da ga pita zašto to radi.

Ali, kao selektor, Gojković, niti bilo ko drugi u sličnim okolnostima, nema pravo da svoje lične afinitete nameće instituciji – a reprezentacija je baš to – institucija države Crne Gore.

Ono što naš selektor može i treba da ima na umu, neuporedivo je vrijednije od onoga što je uradio juče. Može i valjalo bi da ostane paradigma Srbina, vjernika SPC koji s ponosom predstavlja svoju državu i daje cijelog sebe za njene pobjede. Na Trgu nezavisnosti, prošlog ponedjeljka, navijači Crne Gore pokazali su da im bilo čije srpstvo ne smeta, ako se pošteno odnosi prema njihovoj svetinji – državi. Zbog takvoga odnosa prema crnogorskom grbu, njegov i većine reprezentativaca, “mute” dok se intonira himna nije natrunio poštovanje i podršku koja se izlila pred njih.

Jer, ova zemlja nema problem sa činjenicom da je neko nacionalni Srbin, nego sa zlom ideologijom velikosrpstva, koja radeći o glavi Crnoj Gori truje i ponižava sopstveni nacion. Ako svoje intimne stvari opet poželi da učini javnim, Vladimir Gojković bi morao da se sjeti i onih koji svim srcem navijaju za njega i momke koje vodi. Drugačije ne bi bilo ni sportski, ni ljudski.