ČUVAJ SE SENJSKE RUKE!

Piše: Jovan Nikolaidis

Sve što sam, kao crnogorski pisac, dosad napisao o srpskom klerofašizmu i srbijanskom nacionalsocijalizmu, kojima ni dan-danji nisu krila potkresana, potpisao sam punim imenom. Ubrzo sam uvidio da je moja sloboda izražavanja na kušnji - učio me kolebljivi narod, puk kome pripadam, da se moram vaspitavati kako je 'zlatna neizgovorena riječ'. To se kosilo sa drugim pravilom ponašanja u mom društvenom angažovanju, stečenim od majke, takođe pripadnici crnogorskog naroda: „Ako je nepravedno, riječi ne smiješ svezati.' Draže mi bijaše da se držim materinog zavjeta, nego da pripadam sorti crnogorskih kukavica. Zbog toga sam izgubio i status i družinu. Ostao sam među rijetkima koji sve vrijeme ne kupuju ćutnji lance. Ali - zaslužio sam mjesto na kome sam danas, pa ću i dalje govoriti otvoreno, i, koliko je u mojoj moći, smisleno.

Živim među podlacima i jadovima, intelektualcima kojima je Predśednik Milo Đukanović valjao kao malo ko. Mnogi njegovi danas prežu, ćute, vire iz prikrajka, vagaju, tek šapuću, dok Milo Đukanović kreće u boj. Znam, vjerujem: On će bitku izvojevati, jer su usamljeni hrabri! Da sam kojim slučajem umro prije koju deceniju, znao ne bih koliko je među našim intelektualcima-prižmirepovima, toliko bijednika. CANU, DANU, silna 'tmuša u haruša' od nevladinih udruženja, tek pokoji povik iz Matice crnogorske - miljenice vlasti, PEN, Univerzitet, maltene svi kojima je obaveza da, na svoj, čprimjeren način, obuzdaju ludilo i stanu uz bok Crnoj Gori, Pobjedniku.  Zbog tih užirenih gadova, iza vratnica drhtavaca, gotovo tri desetljeća otvoreno govorim o svim nakaradnostima navodno junačkog naroda, i o greškama vlasti. Osobito u domenima kulture i opšte emancipacije Crnogoraca.  Danas se na Montenegrine od galame bijesnih fanatika i četnika dotle došlo, da se ne zna đe je kraj, a đe sredina klupka. Kad je počelo da se odmotava? To znamo svi: kad su pobjednici počeli da ugađaju poraženima. Čak da im se i umiljavaju... Meleoni su tome krivi.

Vjerujem vječnoj istini Ciceronove maksime: Quidquid delirant reges, plectuntur Achivi - Kad god kraljevi prave gluposti, udarce primaju Ahejci. Drugim riječima kazano: kad god vođe čine greške ispašta narod. Ono pravo koje vođe uživaju mora sobom da nosi, ništa manje, i njihova obaveza. Odgovornost vođe se vidi u (ne)zadovoljstvu naroda.

Jedan dio naroda Crne Gore je nezadovoljan. Dobrim dijelom iz neznanja i loših nakana, ali je nezadovoljstvo očito. I počesto opravdano. Stiže se do tačke kad je u pitanju opstanak Crne Gore. Ja u ostvarenje takvih zlih planova ne vjerujem. Ne može nestati nezavisna, međunarodno priznata  zemlja sada (ni ikada ubuduće), kad su sukobljene dvije struje koje su obje krive - svaka svoj grijeh nosi. Mogli smo za 14 godina od Nezavisnosti, po planu i do kraja urediti državicu, namirisati je i uljuditi na ugled Balkanu. Mi smo, međutim, krenuli u trku da postanemo - meleoneri.

 I kad bi me neko pitao: što sada? lako bih našao odgovor. Ako je istinita informacija da mala Crna Gora ima skoro sedamdeset milionera (meni sumnja šapuće: ima ih, naivčino pjesnička, i više od toga broja),  kako se onda, u rušenje s jedne, i odbrani države s druge strane, javljaju samo dva milionera; zločinac Amfilohije koji bi da je sruši, i branitelj njen, Predśednik države, za koga kažu da je i on milioner.  Kud su se zametnuli ostali milioneri crnogorski? Da li su i intelektualci naši milioneri, ili su, ućutkani od milionera, ostali bez glasa. Meni je uvijek bilo lako da odaberem stranu: kao i uvijek - demokratska, multikulturalna zemlja, sa crkvom odvojenom od države, evropskog pasaporta subjekt. Crnogorski pisac, prezren od crnogorske inteligencije, jer ju je upoznao 'kao staru šesticu', opet bih pozvao svoje suvereniste, našu elitu, naše akademike, kupljene i preplaćene mudrijaše, da dignu glas, neka se i manjinski narodi dignu stavom i glasom da im je stalo do bratstva među narodima, da svi odbranimo Crnu Goru. Pa kad još jednom očuvamo domovinu od davnašnjeg zlotvora, utučemo kontrolisani haos, dovedemo u red institucije, damo znanju prednost a vrijednoći pomoć, onda ćemo s više prava napadati i onog koga pominje Ciceron. Do tada, heroj je Milo Đakonović, jer je usamljen, jer je i Ahil i Odisej ujedno, iako je milioner. A Amfilohije i njegova bratija su fariseji i, po nauku i bestiđu - bezbožnici srpske periferije, jer o hrišćanstvu znaju manje od nekoć prostog rimskog legionara.

Da pozovemo, što velite na to! i one neoporezovane meleonere,  da ne staju na vagu „ni tamo ni ovamo“. Milo Đukanović, milioner, danas je najdosljednije branilac dostojanstva i časti Crne Gore; ništa mu nisam tražio, ništa mi nije dao, a dosta mi je oduzeo, jer nije znao da oslušne glasove iza brda, ali sve to danas i sjutra značaja nema - stajem bez razmišljanja na njegovu stranu. Slutim, klimoglavaca crnogorskih mu je pun džak. Treba mu podrška slobodnih građana!  Posebno milionera koji, glasaju se tako!, drže do Crne Gore, zajedno za intelektualcima koje su, da ponovim, ućutkali ti milioneri. Odbraniti evropsku Crnu Goru, zemlju Zapadnog Balkana, od Amfilohija milionera, koji milione brani čvrstom namjerom da državu, njeno dostojanstvo i čast, uništi, građanska je obaveza.

Ne sumnjam da će pobijediti nezavisna Crna Gora! A što se milionera tiče, i ovih tamo i ovih ovamo, budući da su oni ustrojstvom državnim u mnogome amerikanizirani momci, desiće im se 'po američki': očuvaće kapital tek nakon sedam generacija, takvo je pravilo. Novac je opasna igračka, traži vanredne igrače. Svima ostalima đavo će ponijeti i pare i imetak - nisu miliona bili dostojni...

A o Bogu!? Ma on kod nas nije luk sijao, ni luk mirisao! Ako se i osvrnuo trenom na nas - čudio se našim glupostima Gospod, vidjevši da kod nas, u Njega temeljito vjerujućih, nema ni za lijek. Sve šetač do šetača, analfabete  pravoslavlja.