Piše: Marko Vešović
U neposrednom dodiru svijeta je duhovni i egzistencijalni spas vidio pjesnik koji u eseju Nadrealizam iz mog života kaže: ”Hteo sam, morao sam sve svoje misli otkupiti svojim telom” i koji, u Mrtvim rukavicama, varirajući iskaz ”Na svakom stepenu svesti možemo se probuditi”, veli: ”Podigni ruku da se probudim iz ove svesti”.
To nije dosjetka koja san i javu stavlja u inverziju već izraz dubljeg iskustva: istinsku stvarnost ćeš taći tek nakon proboja iz rama budne svijesti, kao što oči istinski vide tek pošto napuste glavu i taknu noge. ”Ova svest” nudi sjenke, a pjesnik hoće tvar. Buđenjem iz ”ove svesti” ulaziš u stvarnost gdje su sjenke kao vrata ili prozori: „ne kuca niko na tvoju senku / ona se otvoriti neće /osim ako te na novu pozovu patnju.
”Senka” je tvarna, na nju možeš pokucati. Do pune stvarnosti ne vodi odbacivanje svijesti, u šta su vjerovali nadrealisti, već njeno nadilaženje: poezija ”ima da nas zamahom samosvesnog ludila zavitla u neki drugi svet, možda u naš sopstveni bezdan”. Ludilo je život podsvijesti, ali ovo ludilo je svjesno sebe, kao što je pjesnik, u snu o očima koje izlaze iz glave, ”polusvesan” da je to san.
Paradoks ”samosvesno ludilo” formula je hibridnih stanja nesmjestivih u bilo koju stvarnost i od njih se prave slike s okusom i mitskog i najličnijeg iskustva.
6.
U mladosti sam naučio napamet pjesmu Ikona: to je najprozirnija Ratkovićeva pjesma, ali ne bez tajne:
Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u kaputu pepeljastom i belom šeširu,
dešava se na ulici da zastanem.
I mada znam
odavno već da truneš,
pomislim: možda si ti.
Inače, ti znaš:
u boga nismo verovali ni ja ni ti.
I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.
Ikona ide u pjesme koje se pišu zbog posljednjeg stiha: sve je u njoj podvrgnuto pripremi poente koja tekst diže u novu ravan značenja: paljenje kandila pred slikom mrtve drage mijenja smisao prethodnih iskaza; snaga poente, u saradnji s naslovom, tekst pretvara u pjesmu. Profanu fotografiju osveštava želja da pali pred njom kandilo, ikona nije manje ikona zato što ne vjeruje u boga, jer ako je u duši modernog čovjeka umro bog, živa je žeđ za obožavanjem koja će fotografiju uzvisiti do svetinje, i saznajna žeđ za onostranim.
Konstantinović ove trenutke zove ”mistikom bez boga”. Zato posljednji stih jednostavne iskaze boji zagonetnim značenjem, naknadno mijenja, na primjer, stih ”pomislim: možda si ti” koji sprva znači odbijanje svijesti da prihvati stvarnost i posezanje za nemogućim: svaka ljubavna čežnja, jednim svojim vidom, čežnja je za nemogućim, kaže Miodrag Pavlović u eseju o Disu. Ali kad iskrsne fotografija koju želja da pred njom pali kandilo preobražava u obredni predmet i više ne spada u stvari već u utvari (kako se u crkvi zove pribor za bogoslužje), stih ”pomislim: možda si ti” biva ozaren slutnjom nadstvarne jave: preko te slike opšti se sa onostranim, zaumnim.
7.
Iz pjesme Lim pamtim dva stiha: ”Gledati sa trave senki okolo tebe harem” i ”Mećava od zvezda veje”.
Sjenke su u sjećanju harem koji Lim, i pjesnika na obali, okružuje kao pašu, ta riječ je vrlo pogođena, jer u pustinjskom pijesku Egipta sjenke drveća oko Lima nude mašti miline koje s pravom zove haremskim.
A zvijezde, tačnom metaforom pretvorene u pahuljice, silaze u gluho doba noći u egipatsku pustinju i prave viziju u kojoj su smiješani nebo i zemlja, tropska tuđina i kontinentalni zavičaj. U iskazu ”mećava od zvezda veje” đak je riječ ”od” čitao kao naznaku smjera, kao u frazi: vjetar duva od istoka i uživao u čudesnoj mećavi sa zvjezdanih nebesa. Nije sasvim pogriješio: prijedlog ”od” može se dvojako čitati: to jeste mećava zvijezda, kako je trebalo napisati da se pjesnik čvršće držao gramatike, ali prijedlog ”od”, koji izgleda kao dokaz jezičke aljkavosti, o kojoj govori ne jedan kritičar, nudi i drukčije čitanje: mećava slazi sa zvijezda. U Ratkovića ima aljkavosti, ali i trenutaka kad je ono što se čini kao nebrižljivio pisanje – žiža neočekivanih značenja, i običan iskaz preobražava u čudesan: Mrtva si, a tebe nema.
Ovaj stih iz pjesme Ponoć mene Svetlana Velmar Janković naziva ”trapavim, nepismenim”. Sprva zbilja izgleda da bi ovdje trebalo da stoji ”i” umjesto ”a”: ”mrtva si, i tebe nema” – ovako napisan, stih bi izražavao tapkanje u mjestu, svijest nije u stanju da se otrgne od njene smrti i u stvari ponavlja već rečeno. No suprotni veznika ”a” mjesto sastavnog ”i” nije nepismenost već potez koji mijenja značenjsku klimu stiha, o čemu izvrsno govori Konstantinović: ”isključivo posredstvom ovog jedinog ‘a’, te jedine reči (samo od jednog glasa, i samo za jedno slovo)” ostvareno je ”izvrtanje uobičajenog poretka stvari, dozvano nemirenjem sa smrću (kao da tek tu, u smrti, prirodno je da mrtvog ima, pa otud zaprepašćenje što ga nema, iako je mrtav)“.
Ali je pitanje koliko je u pravu kad, u skladu sa tezom da je Ratković pjesnik stiha a ne pjesme, kaže da su stihovi: ”Zašto mi ne dođeš.../ Ta znaš kako si obećala / Češće da ćeš se meni javljat...”, koji slijede iza stiha ”Mrtva si a tebe nema”, očit pad, jer njihova ”konvencionalnost kao da ponavlja onu iz pisama ojađenih ljubavnika, sa periferije,” i da u njima ”čak ima i nečeg banalno ‘šlagerskog’ (posebno naglašenog upotrebom supina). Sve što je bilo svezano u čvor paradoksa, u stihu ‘mrtva si a tebe nema’, ovde se bezutešno rastače u slabosti koja je neporečna”.
Tačno je da stihovi ”znaš kako si obećala / češće da ćeš se meni javljat” djeluju kao fraza iz ljubavnog pisma, ali iz tog nužno ne proističe zaključak da se u konvencionalnom jeziku sa šlagerskim prizvukom vizija rasplinula. Prije će biti da je riječ o dislokaciji jezika: fraza je izmještena iz ljubavnog pisma i upotrijebljena u razgovoru s pokojnicom, u kontekstu gdje ne spada, s kojim se sudara, bojeći ga alogičnošću.
Ratković se u poeziji dopisivao s mrtvima. U knjizi Mrtve rukavice pokojnoj sestri šalje pismo (sa nezaboravnom slikom ”čekaću te u hlebu”) i na njemu ispisuje ”adresu”: „Maruša Ratković, /Zvečeći hodnik zlatnih odeždi / Nebo“. Nekolika retka zatim, u jednom od ”velikih četvrtastih stubova sunčanog plavetnila“ spaziće sestru: ”ona čitaše moje pismo, što joj ga malopre napisah”. Slično je i u Pismu: neimenovani junak šalje mrtvoj Seni ”kratko i jasno pismo u kome je istovremeno i molio i zapovedao da mu se vrati”. ”I dobi stvarno odgovor. Sena pristaje, piše da će doći tada i tada. Neka je čeka na stanici”. U oba slučaja pismo ništi granicu dva svijeta i tvori nadstvarnu zbilju gdje su sliveni san i java, sadašnjost i sjećanje, ovostrano i onostrano, zbilju u kojoj se ime Sena može čitati kao sena.
I u pjesmi Ponoć mene, jezik kojim se pjesnik obraća mrtvoj dragoj, mada se čini posuđen iz ”pisama ojađenih ljubavnika, sa periferije”, prije bi se reklo da produbljuje i učvršćuje, a ne da rastače pomjerenu zbilju, ostvarenu jednim ”a” koje gotovo kao da je omaškom napisano: jezikom ljubavnih pisama opšti se s onostranim, sa zagrobnim, ali ne zaboravimo da se pjesma zbiva u ponoć, kad se mrtvi javljaju s onog svijeta.
Zato glagol ”javljati se” ne znači tek pisati nekom već i ukazati se, izići mu pred oči. Otud tvrdnja ”a tebe nema” dobija nov smisao: ne ukazuješ se, ne izlaziš mi pred tjelesne ili duhovne oči. Jezik jadanja kao u pismima ljubavnika s periferije govori o nezemaljskoj razdaljini između pjesnika i pokojnice i može se reći da stih ”mrtva si a tebe nema” u sklopu pjesme znači: ne samo da je mrtva, već ne dolazi na san i ne javlja se kao priviđenje. Izbrisana je iz sve tri stvarnosti. Pjesnikov svijet smrću je posve ispražnjen od voljene. Otud vapaj: ”Voskresni! Voskresni ili sebe ili barem oči moje!” Arhaičan oblik glagola ”vaskrsnuti” puti ka čežnji koja ne pristajući na stvarnost poseže za imperativom od koga se, na tren, nada čudu, sličnom onom u Bibliji. Ali kao da se u pjesniku pali svijest o nemogućnosti čuda i traži da muj mrtva draga ”voskresne” bar sposobnost da je vidi u duhu. Tako iskaz ”mrtva si”, dobija novo značenje: mrtve su moje oči, moja vidjelačka moć ništenja međa što dijele ovostrano i onostrano. Te ako pomnije oslušnemo stihove:
Zašto mi ne dođeš...
Znaš kako si obećala
češće da ćeš se meni javljat...
osjetimo da glagoli ”dođeš” i ”javljat”, baš zato što su posuđeni iz ”jezika pisama ojađenih ljubavnika”, trepere značenjem dubljim no što izgleda: pred smrću, njenom misterijom, svi smo polupismeni, sve što kažemo manje je ili više konvencionalno, a šlagerski oblik supina i dvaput upotrijebljene tri tačke sugerišu poraz jezika pred tajnom smrti, što nije i izražajni poraz, jer je dovoljan neočekivan potez pera, jedno ”a” koje i nije riječ, da ”izvrne uobičajeni poredak”, sugerišući ”nemirenje sa smrću” što odjekuje i u glagolima ”dođeš” i ”javljat” naprežući njihov smisao preko uobičajenih granica, onkraj konvencije, sugerišući da su se ti dolasci i javljanja očekivali u nadstvarnom svijetu, gdje je ”prirodno da mrtvog ima”. Taj je svijet imenovan iskošenom sintagmom ”ponoć mene”, to je ponoć pjesnikova bića, ponoćni tren je jezički izjednačen s bićem, tren kad bi bilo prirodno da mrtva draga ”dođe”. Da mu se ”javi”. Da je ima.
***
Njegoš i sad u meni izaziva otpor, jer sam ga morao bubati napamet, a Ratković, jedna od prvih čitalačkih ljubavi, budi nostalgiju koja danas ide do suza za dječarcem čiji um kao da se pitao: ako nema čuda u stvarnosti, što ih ne bi bilo u stihovima?
Zaboravio sam sve što sam škrabao u gimnaziji osim ratkovićevskog stiha: „u pećini sjedobradih suza“. Hiljadama godina stare suze koje stvaraju stalaktite i stalagmite! Profesor geografije Ljubo Knežević, kad ko pobrka, opomenuo bio ga: Uvek su gore TITI!
ČITAJTE JOŠ:
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR